Podjele. Kako su mi oduvijek odvratne bile, pa i sada. Ne volim da ih vršim, primjenjujem, da na njima insistiram, da pričam čak o njima. Poštujem razlike i ne utičem na druge koji drugačije misle, koji drugačije osjećaju, vole, žive. Jednostavno, prihvatam ljude onakve kakvi jesu sa svim svojim vrlinama i manama. Ne volim šablone, ne volim slijepo praćenje bilo čega, od mode, preko trendova do ljudi. Majka mi je uvijek govorila kada bih rekla „mrzim plavu boju, podsjeća me na bolnicu” da je ljepše da kažem da ne volim nešto, nego da mrzim, mržnja nije dobra, manje ljubavi je bolje, čak i od najmanje mržnje. Ali ne mogu da ne primijetim koliko se zlobe i jada namnožilo, koliko samo puta čujem „mrzim ga ili mrzim je” i ljudi nisu svjesni kako to para uši. Ćuti, ne potenciraj, nosi to u sebi i tako se odnosi ali ne sipaj otrov i ne truj oko sebe sve svojom zlobom jer loša energija kruži i kad tad će se nekome vratiti. Ne volim ni to što kažu ali zaista karma je čudo. Ponekad se sva ta loša energija vrati kao bumerang onome koje sije, čak i kad se najmanje nada. Ne trčimo, ne donosimo ishitrene zaključke, ne osuđujmo prije veremena. Možda se neke stvari dešavaju iz nekih sasvim desetih razloga, koje mi ne možemo da pojmimo. Želim da vjerujem ljudima, da ono što oni kažu mislim da je istina, da ih gledam pravo u oči i da se ne plašim njihovih pogleda. Čuh skoro negdje „pas kad laje, gleda pravo u oči, a čovjek koji loše zbori o nekome radi to iza leđa”. Eto još jednom istine da treba ponekad učiti i od životinja, jer nisu ljudi baš najsjajnija bića. Možda ću se ponoviti, ali smo stvarno kvarna roba, pa nam svi parfemi i dezdoransi, pilinzi i naftalini ne pomažu, vonjamo brate na daleko. A najviše od svega su mi smiješni licemjeri, koji vole da sjede na par stolica, pa jadnici nemaju ni dupeta koliko stolica bi htjeli da zauzmu. „Polakote”, reče jedan čovjek, biće svega za sve nas i dovoljno Neba i Sunca, samo polako. Ne treba grabiti, ne treba juriti, ali isto tako ne treba povijati glavu i šiju, kao bijesno pašče, ali ni zabadati glavu u pijesak kao nojevi. Jednom aman zauzmite stav, pa kakav god bio, imaj stav, mišljenje, kaži ono što je u tvojoj glavi, nemoj doživotno biti „copy paste”, jednom budi dosljedan. I da, nikad ne podcjenjuj neke ljude, jer možda iza njihovih tihih osmjeha, laganog hoda i misli kriju se gromade, ljudske veličine, originali. Nisu svi ljudi „fake” kao što neki misle. Ima još onih koji umiju, ali ne žele da transparentno pokažu svoje mišljenje, a i zašto bi, što to mora nekoga da zanima. Sad se vi, dragi moji čitaoci, čudite „što je Biseniji, potpuno je ĆIĆ poavetala”. Nisam ne, nego pokušavam fino, na lijep način i izokola da vam kažem da mnogi koje smatrate dobricama, to i nisu baš, ili oni koji su kao sjene, lijepo zbore o vama, ne ogriješite se o ljudima, imaju neki dušu veću nego što i zamisliti možete. I da, za kraj ove smućene epizode, poruka, poštujte, činite, volite i budite zahvalni. I dobro se uvijek dobrim vraćalo. I mnogo je ljepše kad kroz život hodate uspravno, nasmijani, srećni jer imate razog za to, i da vam se uvijek neko raduje. Eto, Bisi se jedna Gorica uvijek raduje i to je predivno...
Volite se jer samo je ljubavi uvijek malo i jedino ljubavni višak je taj od kojeg glava ne boli..