Već treći dan, od kad je zahladilo, idem da šetam. Gorica, šuma, mir. Omiljena muzika na radiju i ubrzan hod. Mnogo je lijepo imati svoju rutinu, dan započeti dišući čist vazduh, umivenim mislima, planirajući dan. Bez tenzija, mrkih pogleda, zlih komentara. Onda kapiram da su jedni te isti ljudi svakog jutra na toj liniji, i oni šetaju, planiraju, čak im je i blag osmjeh na usnama, počinjemo da se javljamo jedni drugima. Dovoljan je pogled, blago cimanje glavom, poluosmjeh, čisto da su primijećeni, a opet dovoljno nenametljivo da njihovu jutarnju rutinu ne narušimo. Novi dan miriše na ljeto, ljeto u prolazu i neka tiha sjeta me obuzme kad pomislim na jesen i zimu koja dolazi. Zima je sama po sebi nekako gruba i hladna i zato je ne volim. Zavidim dvojici vatrogasaca na samom vrhu brda, koji žive u svojoj limenoj kućici i čuvaju Goricu od ljeta. Imaju privilegiju da ih budi izlazak Sunca, cvrkut ptica i mir. Vjerujem da oni ne misle tako dok kuvaju prvu jutarnju kafu na plinarici, gledaju nas koji prolazimo pored njih i misle kako je nama sigurno ljepše u životu. Stvarno, zašto ljudi uvijek misle da je onom nekom drugom i ljepše i bolje u životu. Nekad sam i ja, posmatrajući ljude, mislila, kako je zaboga njima lijepo, putuju, spavaju do podneva, nemaju obaveza, imaju više novca od mene, neka stvari mogu bolje da priušte, bolji stan, auto, posao. A nisam bila svjesna da neki od njih baš meni zavide. Ja imam porodicu, imam djecu, muža. Milion obaveza, posao koji je dosta zahtjevan, al miline kad dođe vikend, nastaje haos, šetnja, moja bašta, smijeh, malo se svađamo, malo se mirimo, povuci-potegni, kupi nešto na rate, podigni kredit i uveče kuća puna, kreveti puni, srce puno.. A njima? Dok u avionima sjede, mjesto do njih je prazno, kući kada se vraćaju, sami otključavaju vrata. Nikoga nema da ih sačeka. Vikendi rezervisani za lažne prijatelje i isfoliranu rodbinu. Možda nemam milione na računu, ali neke stvari nikada ne bih promijenila. Nikad ne bih birala drugog čovjeka pored sebe, ako čita sad će da prevrne očima :) mi znamo i da se svađamo, ali i najljepše da se mirimo, ne bih tražila bolju i ljepšu djecu, odlične su, zdrave, uz malo upornosti sve postižemo (mislim na mog starijeg lejzi bega), ali nema para kojim se može kupiti onaj zagrljaj na ulaznim vratima. Kad bolje razmislim imam i divne prijatelje. Skroz različite. Ludi, energični, precizni, neprecizni..savršeno-nesavršeni ali ipak moji, koji me svakim danom podsjete da nisam loš čovjek (Jelo, tvoj gest se od skoro ne zaboravlja :) Tako da, ne treba zavidjeti nikome..možda taj neko ima nešto, ali mi imamo nešto mnogo više. I ne čekajmo određene datume, godišnjice, rođendane i sl. da nekog ko nam je drag pozovemo i to mu kažemo. Radimo to svaki dan, kad god osjetimo potrebu, bez razloga, krajnje namjere, spontano, po osjećaju. Nazovite ljude o kojima mislite, a ne viđate ih, recite im da ste tu, da mislite na njih, uljepšajte im pozivom dan. Nemojte biti oni koji sipaju otrov. Jer nakon pojave nekih ljudi ni kilo i po Domestosa ne pomaže, ni Asepsol... Zagade i prostor i dušu. Od njih šprint..bjež! Eto, uživajte još malo u moru, odmoru, čuvajte zdravlje i živce jer počinje školaaa ...Ljubi vas Bisa.