Zašto su ljudi kvarna roba? Najkvarljivija. Šteta što na pojedinim ljudima, kao na konzervama goveđeg gulaša ne stoji „ upotrebljivi od-do” ili „prije upotrebe opaliti dvije – tri šamarčine uz uši” ili kao na ljekovima da stoji upozorenje ili nuspojave tipa „prekomjerna družba dovodi do mučnine, dijareje ili svraba”. To bi bilo idealno i odmah znaš na čemu si i šta te čeka, a ne ovako - uzgajaš, plijeviš, nalivaš i poslije godinu, dvije ukapiraš da ti je loše sjeme ili još gore da je biljka plastična. Razočarenje. Ali ne, nije nas ubilo razočarenje, nego preveliko očekivanje. Pa vele „pođi od sebe i nećeš pogriješiti”. A hoćeš prijatelju, i te kako jer nismo svi isti. Treba nekad osjetiti ljude. Svi imamo svoje dane, moći, ali mnogo su teži oni dani kad smo nemoćni pa kad nas pitaju „šta ti je?” a ono lakše ti bude da kažeš „dobro sam” nego da otvoriš dušu. Jer da, ljudi su kvarna roba. Iskoristiće tvoju iskrenost, tugu, ljutnju ili bijes i vratiće ti to kao bumerang. I prije nego se osvijestiš, prskaće te vodom, a ti još nećeš moći da vjeruješ da ti je taj neko do juče bio prijatelj, kolega, rođak i da si mu pričao i povjeravao tajne, intimu ili planove. Ne, ne i nisu ti kvarnjaci krivi već ti, jer si bio dovoljno glup da ih ne „provališ” na vrijeme (ne čitaš između redova, a u njima je puno aditiva, emulgatora, pojačivača ukusa, vještačkih boja, koji su te mamili i oslijepili da u ćošku ne vidiš onu malu mrtvačku glavu na kojoj piše TOKSIČNO. I nema plakanja nad prekipjelim mlijekom, nego sačekaj da se ohladi i počisti da ne smrdi, štetu si sam napravio, nepažnjom. Svaka je stara kažu sveta, pa i jeste da znate, posebno ona „u se i u svoje kljuse”, ne očekuj ruku pomoći previše, uže ili pojas za spasavanje, nego nauči da plivaš, roniš da se koprcaš, pa kad dođe stani – pani, a ti udri svim snagama, ili su pukovnik ili pokojnik. I dobro reče ili napisa moja prijateljica „svi nešto paze što jedu, a ne paze što misle i pričaju. Kad bi na glavi radili koliko na guzici, bili bi mnogo srećniji”. E nemam što da dodam.
A sada malo vedrije teme. Da li znate da su neki ljudi ljubav. Čista i iskrena. Istinska. Da li vam se desilo da nekoga volite potpuno bez razloga, bez interesa, krajnje namjere, nije vam rod nit pomoz` Bog, a volite ga baš. Jer je nekako ljubav. Tako je malo takvih ljudi, ali, vjerujte mi, da ih ima. Postoje. Oni vam se nekako drugačije smiješe, ljepše vas pozdravljaju, umiju da zagrle, onako toplo i ponekad, da se jave iz čista mira, porukom, pozivom i uljepšaju vam dan. Kad njih sretnete na ulici osmjeh vam još dugo titra na usnama, od njihovih poruka vam se lice razvuče u osmjeh, onako širok i srećan. Oni znaju kad je momenat da ne pitaju ništa, već te samo pogledom pomiluju. Postoje i rijetki su. Ja ih znam par. Čudni su to ljudi, ljubav. Njih nekako sreća prati, i treba, oni kao da nikud ne žure, smireni, spokojni, jednostavno srećni, baš takvi. Njihov rok trajanja je beskrajan, kao svemir. Nemojte ih povrijediti ako ih takve prepoznate. Budite i vi nekome čovjek ljubav, a ne čovjek buđ. Ljeto je u toku i uživajte u njemu, uz napomenu da roll on dezodorans košta samo par evrića.
Ljubi vas Bisa..