Podstaknuta jednim postom na društvenim mrežama, pišem Bisu dan ranije, što i nije tako loše ponekad. Evo šta se dešava, dakle, brižni tata je snimio telefonom, sa pristojne udaljenosti, kako trener, jedne škole plivanja, stavlja dijete u bazen i pljuska ga vodom, dok dijete histerično plače i negoduje, očito ne želeći da pliva niti da se tome posveti. A onda velik naslov, tata djeteta, spremio tužbu protiv škole plivanja, jer su se nedolično ponijeli prema djetetu. Prvo, tata sa pristojne razdaljine snima svoje dijete kako ga neko „maltretira”, ja bih bre skočila, rastrgla mu žilu kucavicu, spasila dijete, zagrlila ga, utješila. A ovamo ne, tata „zoom” da se sve bolje vidi i jasnije, jer valjaće zbog tužbe, izgleda i „hop” sve na društvene mreže. E sad, nije u pitanju tužba niti ova škola plivanja, već sam htjela pisati o tome, kako se sve zapravo promijenilo. Ja nikad nisam učila da plivam, bilo je kao u djelu Šekspira „biti ili ne biti” plivaš ili te nema. Sjećam se Župe tivatske, moj brat od ujaka, njegova ekipa, gomila rođaka, kao da je imao ko onda i vremena i živaca da te uči nego „plivaj!”. A onda se jurimo po onim kršima, porazbijamo koljena, krv na sve strane, pa se nismo plašili ajkula i morskih pasa, što bi moja Vaci rekla „krokodila” iz vode. A jedne godine odosmo sa školom u Rafailoviće, dok su teta Nada i Mileva, sjedjele i ćakulale na klupi, nama je bilo da plivamo ili da ne ulazimo u vodu, uđeš li, a ne znaš plivati, sam se snalazi. Te godine smo svi podobijali vaške, slabo ko je naučio da pliva, ali smo u školu krenuli sa novim frizurama. Kud bi ovaj trener sa snimka, ovaj opasni morski pas, da nas malo poprska i nauči da plivamo. Tad na to nam roditelji nisu bacali pare. I tad su se teško sticale. Kupe nam po šlauf, ja i dan danas imam jedan prirodni, ili po jedne mišiće na ruke i koprcaj se. Ja mogu reći za sebe da sam se sama i naučila, uz malu Rankovu pomoć. Danas roditelji misle da ako plate, djeca mogu i moraju sve. Da budu savršeni plivači, da sjajno skijaju, da su vrhunski sportisti. A ne ide to tako braćo mila, za nešto ima i genetike. Ne mučite djecu, možda im taj dan nije volja, bači taj dan pare za čas, oganj u njih, povedi dijete na sladoled, a ne budi crnjak koji će da snima kako mu dijete plače da bi nekome muku zapodijevao. Priđi, pitaj čovjeka, jel to taktika, jel se tako mora. Veća bi faca tajo bio i heroj da je prišao pa gurnuo trenera u bazen, onako iz fazona i šale, šeretski, pa da se i on bućnuo, obučen, baš bi bila fora jel da? Dijete bi prestalo da plače, svi bi se nasmijali... Hm, jedino bi tajo možda popio tužbu od trenera ovaj put, a možda bi čitav tok priče bio drugačiji. A djetetu vrhunska uspomena za čitav život, a ovako ne znam što bi rekli neki „nesam školovala”. Mi baš stigli sa mora. Presmiješna familija, ko legija stranaca, imamo crnih, bijelih, crvenih i Bisa šarendać. Ko da se nismo svi u isti vakat nit kupali nit sunčali, svi različiti. Ipak najljepše uspomene u meni budi Sutomore, voz, uskakanje u jutarnjim i popodnevnim satima, čak sam doma često bez papuče dolazila, da je tajo moj bio pametan pa da tuži ŽCG, eee ko zna gdje bih danas ljetovala. Dakle, roditelji moji mili, gradite uspomene sa vašom djecom VI, a ne treneri, lajfkoučovi i ostali. VI. Jer tek tad ćete biti super heroji, a ovako ostajete samo obične tračare i tužibabe. Ajte sad. Volite se, ljubi vas Bisenija.