Svako od nas se makar jednom u životu suočio sa situacijom u kojoj je doveo u pitanje svoje kvalitete. Bez obzira na postignut uspjeh, posumnjali smo u to da je on došao kao rezultat našeg rada i talenta. Kad bi nam neko uputio kompliment da dobro izgledamo, istog momenta smo se „branili” da „nijesmo ništa posebno”, da nam „baš i nije dan”, da „izgledamo sasvim obično”...
Kada pohvale stignu od osobe u koju nemamo povjerenja ovakva reakcija je sasvim očekivana i opravdana, posebno ukoliko smo svjesni da je riječ o laskanju. Ali, kada nam komplimente upute ljudi do čijeg mišljenja nam je stalo i kojima bazično vjerujemo, a nijesmo u stanju da njihove pohvale prihvatimo kao istinite, govorimo o takozvanom sindromu prevaranta.
O nemogućnosti prihvatanja komplimenata, uzrocima i modelima ponašanja pomoću kojih je moguće prevazići ovaj psihološki problem za „Dan” govori psiholog Zorana Vuković.
– „Sindrom prevaranta” zasnovan je na vjerovanju da nijesmo adekvatni, dostojni i sposobni, uprkos dokazima koji ukazuju suprotno – kaže psiholog Vuković. – Za razliku od osoba koje zaista varaju ljude i čiji je strah od razotkrivanja realan, takozvani sindrom prevaranta javlja se samo kod ljudi koji zaista postižu uspjehe i ističu se u svom okruženju, ali te uspjehe ne prihvataju kao realne i osjećaju se loše kada ih neko pohvali. Oni su ubijeđeni da ne zaslužuju komplimente koje dobijaju, sumnjaju u svoje sposobnosti, inteligenciju, vještine i znanja, a uspjeh koji su postigli najčešće izjednačavaju sa srećom, slučajnošću, koincidencijom ili prevarom koju su počinili, a koja još nije razotkrivena.
Zbog čega se javlja takozvani sindrom prevaranta?
– Postoji više razloga, a u većini slučajeva korijen problema leži u najranijem djetinjstvu i odnosu na relaciji roditelji - dijete. Ukoliko tokom odrastanja nijesmo dobijali pohvale od roditelja, već smo se suočavali samo sa kritikom dok se uspjeh podrazumijevao, nijesmo naučili da adekvatno odgovorimo na komplimente. Nerijetko ovakvo vaspitanje rezultuje ne samo niskim samopouzdanjem i (ne)prihvatanjem sebe, već i pretjeranom samokritikom i željom za perfekcionizmom. Jer, ako imamo lošu sliku o sebi, teško da ćemo prihvatiti komplimente koje nam upućuju drugi ljudi. Takođe, kada naporno radimo u oblasti za koju smo talentovani uspjeh neizostavno dolazi, bez obzira na potencijalne nepovoljne okolnosti sa kojima se manje-više svi u nekom trenutku u karijeri susrećemo. Ali, onog trenutka kada posumnjamo u svoje kvalitete, trudimo se da radimo još više i još bolje, a osjećamo se sve gore jer smatramo da nijesmo dali svoj maksimum.
Kako se manifestuje „sindrom prevaranta” i sa kojim teretom žive osobe koje pate od ovog sindroma?
– Ovakve osobe žive u konstantnom strahu da će biti razotkrivene i raskrinkane, da će okolina shvatiti da one nijesu zaslužile uspjehe, kao i da će biti ponižene jer nijesu dovoljno dobre. Zbog toga često biraju rečenice kojima se, kada ih neko pohvali, brane poput „Nijesam ni pametan/pametna, ni talentovan/talentovana, samo naporno radim”, „Nijesam uradio/uradila ništa vanserijski, samo je konkurencija bila slabija od mene”, „Sreća me je pogledala”... Kada dobiju kompliment za fizički izgled, uglavnom se trude da ponište vjerodostojnost tih komplimenata riječima „Izgledam grozno, ugojio/ugojila sam se”, „Stil mi je kao da me je oblačila Vojska spasa”, „Frizura mi je užasna”, „Kažeš da dobro izgledam samo da bi me utješio/utješila”...
Kako možemo da prepoznamo da li imamo „sindrom prevaranta”?
– Imamo problem ukoliko osjećamo da ne zaslužujemo uspjehe koje postižemo, strahujemo da će ljudi shvatiti da nijesmo toliko pametni kao što oni misle, minimalizujemo svoje rezultate, nemamo osjećaj da nam pripadaju zasluge koje smo dobili, neprijatno nam je kada dobijemo komplimente i često pocrvenimo, umanjujemo vrijednost naših dostignuća i ubijeđeni smo da nas drugi hvale samo zato što nas vole a ne zato što smo to zaista zaslužili. Takođe, uvijek kritikujemo sebe prije nego druge i nijesmo u stanju da prepoznamo naše uspjehe sve dok nam neko drugi ne ukaže na njih, skloni smo da omalovažimo sebe i rezultate koje smo postigli.
Kako da prevaziđemo ovaj problem?
– Za početak, trebalo bi da razmislimo zbog čega mislimo da nijesmo vrijedni pohvala i komplimenata, kao i u kojim situacijama se tako osjećamo. Kada analiziramo situaciju i osvijestimo sve što smo učinili da bismo došli do uspjeha, biće nam mnogo lakše da prihvatimo zasluge koje nam pripadaju. Osobe koje pate od takozvanog sindroma prevaranta češće su fokusirane na svoje mane, minimizirajući vrline. Da bismo bili sigurniji u sebe, trebalo bi da poradimo na svom samopouzdanju, da upamtimo lijepe riječi koje su nam drugi uputili i da ne ignorišemo komplimente. Razgovor sa osobom od povjerenja takođe može da bude od velike koristi. Onog trenutka kada izgovorimo naglas problem sa kojim se suočavamo, već smo na pola puta do rješenja. Važno je znati da je ovaj problem rješiv, samo su potrebni volja i hrabrost da se sa njim uhvatimo u koštac.
Snežana Moldovan