Povišen ton, prijetnje, agresivna gestikulacija, otvoreno pokazana ljutnja i burne svađe spadaju u stilove komunikacije koji su u savremenom društvu uvijek predmet osude. I dok s jedne strane kao društvo činimo sve da suzbijemo aktivnu agresiju i nasilje, s druge strane sve je više pasivne agresije koja nije socijalno i krivično sankcionisana, ali je i te kako prisutna u interpersonalnim odnosima. Koliko je pasivna agresija opasna za pojedinca i društvo u cjelini, kako je možemo prepoznati i na koji način možemo da se izborimo protiv nje za „Dan” govori psiholog Zorana Vuković.
- Pasivna agresija predstavlja oblik prividnog neizražavanja onoga što čovjek zaista osjeća – kaže psiholog Vuković. – Ljutnju, neslaganje ili neprijateljstvo pasivno-agresivne osobe ne pokazuju direktno i konstruktivno, već indirektno, „u rukavicama”. Pa ipak, pasivna agresija izaziva kod drugih ljudi osjećaj nelagodnosti i krivice, što urušava međuljudske odnose.
U kom životnom dobu se najprije javlja pasivna agresija?
- U djetinjstvu, kao vrsta odbrane i suprotstavljanja odraslima i granicama koje oni postavljaju. Ukoliko dijete odrasta uz suviše dominantne i stroge roditelje, ono neće imati priliku da se bori za sebe na drugi način već da odabere pasivno-agresivni model ponašanja. Na taj način dijete ostvaruje samostalnost i u isto vrijeme ne ugrožava odnose sa roditeljima. Pasivna agresija se često susreće i u porodicama u kojima vaspitne granice nisu jasno postavljene, pa se dijete osjeća nesigurnim i zbog toga ne razvija mogućnost integracije validnih poruka u svoj sistem vrijednosti i ponašanja. Slična je situacija i kod adolescenata; oni ispituju stabilnost granica koje su im roditelji postavili, pa pokušavaju da te granice pomjere i probiju kako bi stvorili ličnu autonomiju. Do kraja adolescentskog perioda pasivna agresija je prihvatljiva, ali ako preraste u kontinuitet i postane obrazac ponašanja, tada već možemo da govorimo o problemu koji zahtijeva rješavanje; u suprotnom, donosi više štete nego koristi ne samo okruženju pasivno-agresivnog pojedinca, već prije svega njemu samom.
Koji su najčešći oblici pasivno-agresivnog ponašanja prema drugima, a koji prema sebi?
- Osoba skriva prava osjećanja i negira da se osjeća loše ukoliko je direktno pitate zbog čega se loše osjeća. „Nije mi ništa”, „Sve je u redu”, „Ma ne ljutim se” su rečenice koje najčešće izgovaraju osobe koje su sklone pasivno-agresivnom ponašanju, a njihov govor tijela pokazuje da njihove rečenice ne odgovaraju istini. One, takođe, znaju kako da izazovu osjećaj krivice kod drugih ljudi, ne prihvatajući odgovornost za svoje ponašanje. Ovdje se često susrećemo i sa sindromom žrtve: „Ja sam zbog tebe uradio/la sve, a vidi kako mi vraćaš...” Osobe koje su sklone pasivnoj agresiji često znaju da budu osvetoljubive i da ogovaraju, čineći ovo drugo pod plaštom navodne zabrinutosti: „Ne znam da li je svjestan/svjesna svog ponašanja, ali strahujem da to neće izaći na dobro...” Ironične i sarkastične primjedbe takođe su jedan od oblika pasivno-agresivnog ponašanja. Pasivni agresivci ponašaju se po principu „nerviraš me, ali ipak ne mogu bez tebe“, što predstavlja vid emocionalnog zlostavljanja. Najzad, pasivni agresivci su skloni odugovlačenju i sabotažama; kada im date neki zadatak, oni će ga prihvatiti s velikim oduševljenjem i entuzijazmom, ali će se uvijek pozivati na „višu silu” kada ne ispune obećanje. Tipične rečenice u toj situaciji su: „Evo, sad ću”, „Nisam stigao/la zbog nečeg mnogo važnog”, „Sjutra ću uraditi sigurno, nemoj da brineš.” S druge strane, pasivna agresivnost može da bude usmjerena i prema samom sebi. Oblici ponašanja koji ukazuju na to su lijenost, nisko samopoštovanje, odsustvo volje i sklonost ka upuštanju u rizične situacije. Takođe, pasivno-agresivne osobe se gotovo nikada ne sukobljavaju sa drugim ljudima, jer su uvjerene da će iz tih sukoba izaći kao gubitnici. Oni se naizgled slažu sa drugima „zbog mira u kući”, ali pošto suštinski ne podržavaju tuđe mišljenje iskazuju pasivno-agresivno ponašanje.
Na koji način možemo da se nosimo sa pasivno-agresivnim oblicima ponašanja?
- Ignorisanjem osoba koje pokazuju pasivno-agresivno ponašanje uštedećemo najviše energije, ali to nije uvijek najbolje, a ni moguće rješenje, pogotovo kada se radi o članu porodice. Potrudite se da tuđu pasivnu agresiju ne shvatate lično. Ali, ukoliko se uvjerite da je takvo ponašanje usmjereno direktno ka vama, pokušajte da razgovarate i da postavite jasne granice u interpersonalnom odnosu. Budite direktni i otvoreni; navedite konkretne primjere i trudite se da ne koristite optužbe, osude i ucjene, jer se u tom slučaju druga strana neće osjećati dobro, niti će biti fokusirana na problem. Otvoreni razgovori o ljutnji koja je prihvatljiva mogu da sruše barijere i poprave odnos.
Kako osoba koja je pasivno-agresivna može da pomogne samoj sebi?
- Odlazak na trening asertivnosti je dobar način da osoba kanališe svoju prikrivenu agresiju koju ispoljava i prema drugima i prema sebi. Važno je naučiti da ono što želimo izgovorimo i uradimo na pravi način, tako da zadovoljimo vlastite potrebe i da u isto vrijeme ne ugrozimo druge ljude. Prepoznavanje trenutka kada na scenu stupa pasivno-agresivno ponašanje je ključno za rješavanje ovog problema; trebalo bi osvijestiti zbog čega osoba radi ili govori ono što ne osjeća i ne želi, umjesto da otvoreno iskaže neslaganje. Asertivnost je oblik komunikacije koji podrazumijeva aktivno zastupanje svojih potreba i želja na način koji za druge ljude nije uvredljiv. Sposobnost konstruktivnog suprotstavljanja može se naučiti i daleko je zdravija od „guranja problema pod tepih” i „klimanja glavom” dok u nama bukte vulkani nezadovoljstva čija lava prijeti da prekrije ljepšu stranu života i nepopravljivo uruši naše odnose sa drugima.
Snežana Moldovan


Moć riječi „ne”

- Pasivno-agresivno ponašanje može se prepoznati po tome što osoba na svaki zahtjev ili molbu odgovara potvrdno, ljubazno i sa smiješkom, a kada bi trebalo da realizuje ono što je od nje traženo poseže za neubjedljivim izgovorima ili jednostavno prestane da se javlja – ističe psiholog Vuković. – Problem sa kojim se susreću osobe koje su sklone pasivno-agresivnom ponašanju je što često ne znaju da kažu „ne”, u želji da ih okolina prihvati i tretira kao „dobre ljude”. Zbog toga je jedan od ciljeva u terapiji pasivne agresije naučiti osobu da odbije neki zahtjev ili molbu, a da se zbog toga ne osjeća manje vrijedno ili loše. Svako izgovoreno „ne” u trenutku kada nekome ne možemo da izađemo u susret je udaljavanje od pasivno-agresivnog ponašanja.