Punih sedam godina Snežana Radojičić putuje biciklom po svijetu. Ove godine obišla je na dvotočkašu Sjevernu Koreju, što joj je bio cilj još 2012, ali kako su cijene aranžmana izuzetno visoke, morala je da sačeka pogodan trenutak kada će joj saldo na računu dozvoliti upuštanje u ovu avanturu.
O svom putovanju kroz zemlju Kim Džong Una napisala je knjigu „Severna Koreja“ koju će od 30. novembra do 4. decembra promovisati u Kotoru, Nikšiću, Podgorici i Cetinju. Izuzetno zanimljivo štivo na gotovo 300 stranica bogato je opremljeno fotografijama; ima ih više od tri stotine i prikazuju život „običnog svijeta“ u državi koja se smatra „drugom planetom“. Tribine koje je Snežana do sada održala širom Srbije i Hrvatske naišle su na odličan prijem, jer su vrlo dinamične, sa puno snimaka iz ove azijske zemlje i interesantnim pričama koje se mogu naći i u knjizi.
-U Sjevernu Koreju ne možete otići individualno, već isključivo preko turističke agencije – kaže Snežana Radojičić. – Inostrane agencije sarađuju sa sjevernokorejskim agencijama, a cijena aranžmana je za naše pojmove prilično visoka, oko 2.000 eura. Kako sam prošle i ove godine radila kao nastavnik engleskog u Kini, mogla sam da uštedim novac i priuštim sebi odlazak u zemlju koju prate brojne kontraverze.
Vizu je, kaže, dobila brzo i lako. Jedino što je prećutala prilikom popunjavanja formulara je da ima svoj blog, jer nije bila sigurna da li bi zbog činjenice da objavljuje reportaže na internetu mogla da bude odbijena. Snežana ističe da se eksterna viza dobija na ulasku u zemlju i prilikom izlaska iz Sjeverne Koreje se vraća.Inače, zanimljivo je da su turistički vodiči u u ovoj zemlji u isto vrijeme i vojnici. Od 23. do 29. maja, koliko je boravila u Sjevernoj Koreji, bila je u maloj grupi; pored nje bilo je još dvoje turista, dvojica korejskih vodiča i jedan Australijanac, vodič agencije preko koje je putovala.
-Ovo nije bila klasična biciklistička tura, nismo spavali u šatorima već u hotelima sa pet zvjezdica, ali je iskustvo koje sam stekla na putovanju zaista neprocjenjivo – ističe Snežana.
Njen glavni motiv za odlazak u Sjevernu Koreju bio je da upozna tu zemlju i da kao pisac pronađe novu inspiraciju.
-Mnogi ne znaju da su u Sjevernoj Koreji postojala pokretna štampana slova 200 godina prije Gutenberga. Istorija ove zemlje i njenog naroda je veoma zanimljiva, a činjenica je da su oni stalno u ratu i u pripravnosti, pa otud i njihovo za naše pojmove neuobičajeno ponašanje prema „ostatku svijeta“. Prije polaska dobila sam spisak pravila od turističke agencije kako ne bih napravila neki prekršaj tokom boravka. I zaista, ukoliko poštujete pravila, neće vam se dogoditi ništa loše.Vodiči su izuzetno prijatni, prijateljski su nastrojeni prema turistima, ali su prije svega „songuni“, odnosno vojnici, pa tek onda građani. Takav je status svih građana Sjeverne Koreje, oni sebe zaista tako doživljavaju – objašnjava Radojičićeva.
A pravila kojih se moraju pridržavati svi koji dođu u Sjevernu Koreju su, otkriva, brojna:
-Nije dozvoljeno napuštati hotel bez pratnje vodiča. Nije preporučljivo unositi bilo kakve knjige i morate strogo da vodite računa koga i kako fotografišete. Primjera radi, nije dozvoljeno da fotografišete ljude bez njihove saglasnosti, ali ukoliko želite da ih slikate, vodič će ih u vaše ime pitati za dozvolu.Takođe, nije dozvoljeno da fotografišete ljude u uniformama, ali ovo pravilo važi i na našim prostorima. Ono što razlikuje Sjevernu Koreju od, na primjer Balkana, jeste fotografisanje bilborda na kojima se nalaze slike korejskih vođa, kao i spomenika. Morate da ih ukadrirate u punoj veličini, frontalno, ne smiju da budu zaklonjeni nečijom figurom ili da im isiječete dio tijela, pa makar to bio i vrh cipele. Ukoliko vam se to desi, a vodiči vide, ljubazno će vas zamoliti da takvu fotografiju obrišete. Na isti način će vam se obratiti i ako odlučite da fotografišete siromašna sela; naime, Sjeverna Koreja jako drži do svog dostojanstva i ne želi da slika o njoj u svijetu bude prikazana drugačijom od one kakvu oni sami žele da pošalju. Najzad, morate strogo da vodite računa o načinu na koji ćete presaviti novine sa likom Kim Džong Una; pogrešno savijene novine tretiraju se kao antidržavni čin i zbog toga možete da imate problema.
Idolopoklonstvo liderima je ono o čemu se najviše priča kada se pomene Sjeverna Koreja. Kult ličnosti u ovoj zemlji je i dalje veoma jak.
-Kada govorite o „ocu nacije“ Kim Il Sungu, vječitom predsjedniku, morate ga nazivati Velikim liderom – otkriva Snežana. - Kim Džon Il je Dragi lider, a Kim Džong Un je potpredsjednik. Zanimljivo je da građani Sjeverne Koreje ne znaju koliko on godina ima. Svi se klanjaju statuama vođa i to pravilo važi i za turiste; prije nego što fotografišete neki spomenik, morate da se poklonite ispred njega. Kada pomenete Ameriku, vodiči će obavezno reći „američki imperijalistički agresor“. Svi punoljetni građani Sjeverne Koreje moraju da nose značke na reverima. Oni koji su hijerarhijski visoko pozicionirani nose značku na kojoj se nalaze dvojica lidera, dok obični građani nose značku sa likom jednog vođe. Postoji dvadesetak tipova znački i one zapravo otkrivaju stalež onih koji ih nose. Inače, nošenje značke je dokaz da su lideri Sjeverne Koreje stalno uz svoje građane, dok su građani uvijek svim srcem uz svoje vođe.
Do običnih ljudi je, kaže, teško doći. Možete ih vidjeti na ulicama, tihi su i nenamjetljivi, ali ne i pretjerano raspoloženi za razgovor.
-Ono što upada u oči jeste njihova garderoba koja se umnogome razlikuje od zapadnjačke – otkriva Radojičićeva. - Ne nose ni majice, ni džins, garderobu uvoze iz Kine i dobijaju po jedan komplet odjeće za svaku sezonu. Uredni su i uniformisani; muškarci nose pantalone i košulje, a žene suknje i košulje i cipele čija je potpetica tri centimetra. Jedina privatna imovina su bicikli, kao i automobili; ali, automobila nema puno, jer ih voze samo pripadnici najvišeg staleža. Ono što će svaki turista primijetiti su uredne fasade koje stanovnici Sjeverne Koreje kreče svakog aprila. Takođe, svi dobijaju stanove ili kuće. Novca skoro i da nema. U vrijeme setve i žetve svi stariji od 15 godina po sedam dana odlaze u polje.
Kao i u većini azijskih zemalja, i u Sjevernoj Koreji ne postoji individualizam, sve je kolektivno. Kada bi trebalo da saznaju neku važnu vijest, na nacionalnoj televiziji pojavljuje se lejdi Pink, jedina voditeljka koja je ovlašćena da saopšti ono što bi narod Sjeverne Koreje trebalo da zna. Ono što se Snežani dopalo je činjenica da mnogo polažu na školstvo; dodatno obrazovanje stiču gotovo svi, velika narodna čitaonica je uvijek puna.
S obzirom na to da je rođena u SFRJ gdje je takođe vladao kult vođe, Snežani je donekle pomoglo da razumije pravila koja vladaju u Sjevernoj Koreji.
-Bila sam Titov pionir, išla sam na radne akcije i htjela da budem Tito kad porastem – prisjeća se Radojičićeva. - Ali, život u staroj Jugoslaviji i život u Sjevernoj Koreji se ipak razlikuju i ne bi ih trebalo poistovjećivati. Ako pitate da li bih mogla da živim u Sjevernoj Koreji, odgovor je odričan. Od 2011. putujem po svijetu, individualac sam i teško bih se privikla na bilo koji sistem.
Po završetku promotivnih tribina po regionu i Evropi, Snežana će se, najavljuje, otisnuti na novo putovanje:
-Želja mi je da obiđem Južnu Ameriku i to iskustvo takođe pretočim u knjigu. Nadam se da će mi se i ta želja ostvariti.
Snežana Moldovan