Uzgojem povrtlarskih kultura na svom gazdinstvu u selu Krimovica, Marko Mikijelj njeguje tradicionalni način seoskog života u Donjem Grblju, održavajući tako i ratarska znanja i vještine, koje su mu u nasljeđe ostavili preci. Pogled na otvoreno more ono je što ovaj seoski pejzaž čini jedinstvenim, a gazdinstvo u čijem centru je stara kamena kuća sa odlično očuvanim guvnom, kultivisano je obrađenom njivom sa raznim vrstama povrća, zasađenim na plodnoj zemlji crvenici, oplemenjeno starom lozom koja se penje na odrinu uz kuću, kao i lavežom ogromnog šarplaninca „Age”, koji najavljuje svakoga ko prođe dvorišnu kapiju.
Porodica Mikijelj je ranije živjela u selu Glavatičići u Grblju, a u Krimovicu se naselila prije 200 godina, kaže Marko, koji pamti svog 82– godišnjeg đeda. Na mjestu sadašnje bašte bio je vinograd, ali su godine učinile svoje, te je preradio zemljište i umjesto vinove loze zasadio ono što mu je potrebno za domaćinstvo. U svom vrtu površine osam ari ima mrkve, blitve, krastavaca, koji su već stasali za berbu, u besprekorne prave redove zasađene pomidore (paradajz)– grbaljskog jabučara, „srčanice” i čerija, koji su u cvatu; tu je i starinska sorta luka – škaljona, sa specifičnim gustim perima, posebno zahvalna za stavljanje u ocat, tu su i tikvice, grah (bob), boranija...
– Proizvodim povrće samo za svoje potrebe i da imam da dajem bližnjima, ko hoće neka ide da bere i uzme koliko hoće, ne ide na tržište, na pjacu...Ima za sve nas– domaće, za sve rođake, prijatelje– koliko ima. Zemlju obrađujem motokultivatorom, jedino to imam od mehanizacije, a motika, kazma i dikela su moj glavni alat. Pomažu mi braća Branko i Dragan, koji žive u Lastvi i sestra Dare iz Budve. Iako imam kuću u Lastvi, meni je milije da živim ovdje, uživam u miru i tišini – kaže Marko Mikijelj za „Dan”.
Za navodnjavanje, kaže, koristi vodu iz dvije bistijerne, ali ta voda brzo prođe – ako hoćete da održite povrće, treba ga „topit”. Kad bistijerne presuše, u ljetnjim mjesecima od Opštine Kotor jednom mjesečno dobija cistijernu od deset kubika vode. To nije dovoljno i za potrebe domaćinstva i za polivanje, ali Marko ipak uspijeva da održi zasade. Stoku ne drži, a gnojivo kupuje od ljudi iz Hercegovine. Završio je trgovačku školu, zatim pohađao i „Nautiku”, a najduži radni staž ima kao vozač u budvanskoj pekari i firmi „Delišes”, dok je zadnjih godina jedan duži period proveo i kao radnik na farmi svinja „Car – invest”.
Plaža „Carevića potok”, do koje se dolazi starim seoskim putem, udaljena je kilometar ipo od njegovog imanja (15 minuta hoda), a Trsteno, Ploče, Jaz, su na dva, tri kilometra od sela, što daje posebnu draž seoskom životu u Donjem Grblju. Nakon završenih ratarskih poslova, Marko Mikijelj lako stiže do plaže da se osvježi. Sviđa mu se ideja o seoskom turizmu, ali nema komunikaciju sa turističkim organizacijama Budve, Tivta, Kotora. Mjesto je predivno, ambijent je očuvan, a turistima može da bude zanimljiva mogućnost da borave u staroj kući i da se hrane domaćom, neprskanim povrćem i voćem, svježe ubranim sa krimovačke zemlje.
– Dolaze povremeno ljudi, pa gledaju ovo guvno, održano je, mi to pazimo. Ubacio sam tri lampe koje uveče uključim da ga osvijetle. Guvno je korišćeno do prije 40 godina, imali smo konje koje smo vezivali za stožer u centru i tako smo obavljali vršidbu. Moji su proizvodili pšenicu, sve dok prva vreća brašna nije došla na Savinu Glavicu da se kupi, te su od 1965. i`1966. godine svi batalili da siju pšenicu – kaže Mikijelj.
M.D.POPOVIĆ