Kad se iz rodnih Đurića, u Kamenarima, 80-godišnji Krsto Kiko Andrić doselio u obližnju Jošicu, sedamdesetih godina prošlog vijeka kupio je sadnice mandarina u Metkovićima i posadio ih na mjestu starog vinograda. Bilo je tada 60 korijena mandarina raznih sorti („super rane” koje najprije rode, srednje i kasne, kako ih naziva vlasnik). Tada je to bilo unosno, a Kiko je bio i mlad, pa mu je bilo zabavno, te je u svojoj bašti uzgajao i paradajz, krastavac, papriku, krompir, plavi patlidžan, šargarepu, što je njegovoj supruzi Mariji, zaposlenoj u tadašnjoj konfekciji „Jadran” – Perast, mnogo značilo u pripremi zdrave domaće hrane za cijelu porodicu.
– I sada bih rado radio, ali više ne mogu, godine su me stigle, a ni mandarine više ne rađaju kao nekad. U posljednje vrijeme napadaju mnoge bolesti pa je teško ubrati zdravi plod. Te nove bolesti su specifične u našem podneblju. Pored mušice, protiv koje stavljam lepljive kartončiće, ima dosta crne čađi, koja se liječi prskanjem motornom pumpom sa uljem „bjanko” i mineralnim uljem. Tokom ljeta mandarina traži puno vode, redovno zalijevanje, okopavanje, kao i đubrenje stajskim đubrivom svake druge godine. I pored svega, ponovo se javlja ta „maća”, da li je to od aviona, ne znam, sve se lijepi na lišće, čak i na ovu teracu, a to sve mi udišemo, samo nismo svjesni toga. Zbog tih bolesti nedavno je moj sin koji živi u Švedskoj, došao i odsjekao pilom 15 mandarina, objašnjava nam vrsni voćar i dodaje da je prošle godine ubrao oko hiljadu kilograma mandarina. Dao je, kaže, i auto prijatelju, da bi ubrao i prodao prinos bez nadoknade, zato što je trebalo svaku oprati od te „čađi”. Ističe da se mandarina danas kod nas uvozi, vrlo je jeftina, 0,40 eura, a u njegovo vrijeme mandarina se prodavala u vrijednosti od jednog eura. Otkup je nekada bio organizovan u Meljinama, a danas toga više nema, s obzirom da iz inostranstva uvozimo veliku mandarinu, puno kvalitetniju od naše, a i puno jeftiniju, tako da se ne isplati danas iznositi domaću mandarinu na tržište. Njemu nije ni potrebno, kaže, s obzirom da, kao bivši oružar u Zavodu „Sava Kovačević”- bivšem „Arsenalu” u Lepetanama, ima dobru penziju. Bio je šef pogona proizvodnje oružja i demonstrator, te je dosta putovao po svijetu. Prije mnogo godina Kiko je iz Libije donio sjeme avokada i zasadio ga pored obližnjeg potoka, gdje je ova rijetka tropska voćka, veliki vodopija, našla pogodno tlo za razvoj. Visoka je oko 15 metara i rađa svake godine, a njegov vlasnik čuva sjemenke plodova i rado ih dijeli prijateljima i poznanicima. Njegova ćerka i zet dođu iz Beograda samo ljeti, a sin iz Švedske obilazi roditelje povremeno, no, da bi se voćnjak održavao, potrebna je stalna njega. Zajednički planiraju da u skoroj budućnosti umjesto mandarina zasade masline. M.D.Popović
Strastveni lovac
Krsto Andrić se može pohvaliti brojnim medaljama i peharima, osvojenim na državnim i bokeljskim takmičenjima u gađanju malokalibarskim pištoljem i vojnom puškom u bivšoj Jugoslaviji. Ne čudi onda ni njegova velika strast za lovom - sa 13 i po godina ulovio je prvog zeca, a sa 16 godina sam je „sklepao” pušku, sa kojom je išao u lov. Poslije je kupio karabin i sačmaru i do prošle godone stalno je pohodio šume obližnjeg Đuričkog brda, loveći divlje svinje. Najstariji je član Lovačkog društva „Orjen” Herceg Novi, ali zbog zdravstvenih problema u poslednje vrijeme slabo izlazi u lov.
- Nema kamena gdje moj opanak nije stao. Po 12 sati sam u zimsko doba čekao divlju svinju na vodu, sam samcit. Nekad se ulovi, nekad ne, ali sam odstrijelio 54 divlje svinje. Vazda sam bio u šumi, volio sam to, kao „divlji čovjek”. Puno kuna sam ulovio, bila je tada jako skupa, zaradio sam od toga i podigao krov na kući. U vrijeme stare Jugoslavije u Nikšiću ste mogli da kupite jednog vola za jednu kunu. U lovu je važno biti uporan, kao u svakom poslu, kaže Krsto.
Uspješan ribolovac
Krsto je i pasionirani ribolovac. Uz oca je naučio da riba „s kraja iz ruke”, bez štapa, na starinski način. Iako mu je sin donio štapove iz Švedske, ne koristi ih, jer, kaže, ima bolji osjećaj kad najlon drži na prst. Brojne fotografije svjedoče o trofejima - preko hiljadu komada orada i brancina teških od pet do pet i po kilograma, koje je pecao na obali od rta crkve Sv. Neđelje do tjesnaca Veriga. Pun zamrzivač ribe imao je Kiko kad bi mu došla djeca iz Švedske i Beograda, a dio je prodavao u Morinju, svaki kilogram po 30 eura.