Kada je Crnu Goru u februaru 2012. godine zahvatilo nevrijeme, tadašnji premijer Igor Lukšić je proglasio vanredno stanje i donio niz mjera koje umnogome podsjećaju na mjere koje su danas na snazi radi sprečavanja širenja zarazne bolesti – virusa korona. Međutim, vanredno stanje zbog korone do danas nije proglašeno, a nadležni organi uporno ponavljaju da za tim još uvijek nema potrebe. Pravnici, pak, smatraju da je vlast u trenutnom stanju u Crnoj Gori, kako zbog ozbiljnosti problema sa kojima su svi suočeni, tako i zbog represivnih mjera koje država sprovodi, a koje rezultiraju i svakodnevnim hapšenjima i ekspresnim osudama građana, najprije trebalo da proglasi vanredno stanje, pa da tek onda da donosi sve te mjere, u skladu sa zakonom i Ustavom Crne Gore.

Pravnik i analitičar Boris Marić ističe da su svi preduslovi za uvođenje vanrednog stanja tu i da ostaje nejasno zašto ono nije i uvedeno.

– Situacija prouzrokovana pojavom virusa korona vidno je i osjetno teža nego što je to bila situacija koju smo imali 2012. godine, kada je vanredno stanje uvedeno zbog nevremena. Nejasno je koji su razlozi za neuvođenje vanrednog stanja. Trenutno ograničavanje određenih prava, a neka prava su i suspendovana, u sukobu je sa Ustavom. Vanredno stanje je bilo neophodno uvesti iz nekoliko razloga. Prvo, da bi preduzete mjere dobile ustavno i zakonsko utemeljenje. Drugo, da bi parlament preuzeo svoju funkciju, kontrolisao karakter i sprovođenje mjera i radio na suštinskoj društvenoj inkluziji neophodnoj u ovako velikim krizama. Treće, da bi Vlada mogla donositi uredbe sa zakonskom snagom koje bi parlament periodično preispitivao– pojašnjava Marić.

Time bi, kako je dodao, bili otklonjeni rizici od nezakonitog postupanja državnih organa, a sigurnost građana bila bi mnogo veća.

– Ovako ostaju reakcije civilnog društva na očigledna kršenja ljudskih prava, koja imaju ograničen domet– kazao je Marić.

Advokat Dragan Šoć rekao je ranije u izjavi za „Dan“ da sve mjere koje su donesene od početka pojave virusa korona u Crnoj Gori i te kako podsjećaju, odnosno ukazuju na vanredno stanje, a da odgovor na pitanje zašto ono nije i formalno proglašeno mogu dati samo oni organi koji donose mjere.

–Ovakvim djelovanjem samo su zbunili i struku i građane, a to u kriznim trenucima nije preporučljivo.

Najprostiji primjer je odlaganje lokalnih izbora koji su bili zakazani za početak aprila u Tivtu. Po zakonu se izbori mogu odložiti samo ukoliko se proglasi vanredno stanje. Ipak, svi znamo da je predsjednik države donio odluku o odlaganju izbora iako vanredno stanje nije proglašeno. Ne znamo na osnovu koje odluke, na osnovu kojeg zakona, ali su izbori odloženi. Tako je i sa mjerama koje se od početka donose u cilju suzbijanja širenja posledica zarazne bolesti. Ograničena nam je sloboda kretanja, a kažu da to nije policijski čas. Pa šta je onda? Ne znam, to zaista nije pitanje za pravnike, već za donosioce tih odluka. Na osnovu čega ih donose i kako, to neka oni pojasne. Mi ćemo svakako svi, zbog svog i opšteg zdravlja, poštovati preporuke – kazao je Šoć.

Kada je 2012. godine proglašeno vanredno stanje zbog nevremena, zatvorene su saobraćajnica na državnom i lokalnom nivou od 19 časova, važio je poseban režim rada zdravstvenih i obrazovnih ustanova, dok su građani pozivani na maksimalnu saradnju sa nadležnim državnim organima uz punu odgovornost i solidarnost. Odluku o proglašenju vanrednog stanja donio je Savjet za odbranu i bezbjednost, a Skupština ju je verifikovala na prvoj narednoj sjednici. Rukovodilac Koordinacionog tima za upravljanje vanrednim situacijama bio je Igor Lukšić, tadašnji predsjednik Vlade. Glavni koordinator akcija u vanrednom stanju bilo je Ministarstvo unutrašnjih poslova, a uključivali su se i Uprava policije i Vojska Crne Gore.

S.R.

---

Mirović: Vanredno stanje uvedeno davno, vlast samo mijenja opravdanja
Pravnik Dejan Mirović smatra da je vanredno stanje u Crnoj Gori de fakto uvedeno u decembru 2019. godine donošenjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, kojim je, kako je istakao, suspendovano pravo na slobodu vjeroispovijesti za oko 60 odsto građana Crne Gore koji su vjernici Srpske pravoslavne crkve (SPC).

–Skandaloznim privođenjem mitropolita Amfilohija, Đukanovićeva vlast je samo nastavila sa primjenom tih mjera, ovaj put sa drugačijim opravdanjem – virusom korona. Hapšenjima i ograničavanjem ljudskih prava bez formalnog uvođenja vanrednog stanja vlast u Podgorici pokušava da spoji nemoguće: pred spoljašnjim mentorima iz Evropske unije (EU) da prikaže lažnu sliku demokratije koja je, navodno, na višem nivou od demokratije njihovih poslovnih partnera iz Beograda; na unutrašnjem nivou, žele da ostvare svoj san i da Đukanović vlada poput druga Tita, njihovog ideološkog oca kome su podigli spomenik u Podgorici. Kao u slučaju Zakona o slobodi vjeroispovijesti, to ipak najviše podsjeća na srednji vijek – zaključio je Mirović.

M.V.