Zakonodavni dom Crne Gore, umjesto zakonima, bavi se istorijom iako postoji široka lepeza problema koji pritiskaju Crnu Goru, ocijenila je za „Dan” Snežana Jonica, bivši poslanik Socijalističke narodne partije, a sada aktivni član Ženske političke mreže. Ona smatra da tokom reforme izbornog zakonodavstva ne treba uvoditi sistem otvorenih lista jer bi se na taj način zatvorila vrata za veće učešće žena u politici, kao i mlađih političara, a na prvom mjestu u pitanje bi bili dovedeni interesi građana, dok bi poslanici nesmetano trgovali svojim mandatima.
• Šta od reforme izbornog zakonodavstva očekuje Ženska politička mreža, odnosno mogu li se očekivati konkretnije odluke koje će povećati učešće žena u političkom životu Crne Gore?
– Ženska politička mreža ima jasno definisane zahtjeve i očekivanja, a tiču se izmjene izbornog i zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja. Očekujemo da političke partije i njihovi lideri ispune obaveze preuzete na sastancima kojima su, osim nas, prisustvovali i predstavnici UNDP i delegacije EU u Crnoj Gori. Smatramo da je vrijeme da se konačno pređe s riječi na djela. Da umjesto priče o programima svojih partija i svesrdnom zalaganju za ravnopravnost, političari obezbijede donošenje zakona, koji će zaista omogućiti ravnopravnost za koju se deklarativno zalažu.
• Da li se kroz sistem otvorenih lista može očekivati bolja zastupljenost interesa građana?
– Ne. Otvorenim listama samo bi se dao potpuni legitimitet trgovini poslaničkim ili odborničkim mandatima. Tada bi poslanici bili zaista, s punim pravom vlasnici mandata, ali bi crnogorska politička scena postala jedna velika „berza”, na kojoj bi se svakodnevno trgovalo i pravili transferi. Rezultat izbora ne bi bio konačan na dan izbora, odnosno kada se utvrde rezultati nego bi se mijenjao tokom čitavog mandata kad god bi nekom postalo „interesantno” ili „isplativo” da se „naljuti” i promijeni klupu.
Način na koji poslanici i odbornici zastupaju interese građana ne zavisi od toga sa kakvih su lista birani (otvorenih ili zatvorenih), nego zbog čega je svaki od njih pojedinačno odlučio da se bavi politikom. Da bi mijenjao društvo nabolje ili popravljao svoje imovno stanje? Da bi znanjem i radom doprinosio kvalitetu života donošenjem odluka koje su dobre za građane i državu ili da bi u nedostatku znanja političkom funkcijom ostvario status u društvu i pokrivao „šupljine” u svojoj biografiji?
• Svjedoci smo forsiranja brojnih političkih tema koje dodatno dijele građane Crne Gore, dok je sve manje prostora za brigu o običnom građaninu i njegovim potrebama.
– Ima dosta onih kojima je lakše da nude mržnju, umjesto da urade nešto konkretno. Popularnije je, lakše i medijski primamljivije bučno napasti ili uvrijediti političkog protivnika nego pokazati da imaš bolje rješenje od onog za koje se on zalaže. Tenzije su podignute na maksimalan nivo. I političke i nacionalne...Taman u vrijeme kad treba da počnu pregovori. Moje političko iskustvo mi ukazuje da to nije slučajno. Postoje dvije mogućnosti, jedna je da je to stara navika da se „jakim” temama i bučnom retorikom prikriju stvarni problemi građana ili pokriju neki sumnjivi poslovi. Druga je – da se pred početak pregovora podignu tenzije da bi ostvareni dogovori djelovali kao veliki napredak. Svi su pregovori počinjali tako što se uzimalo i ono što se već imalo da bi se tokom pregovora dalo ili uračunavalo u davanje ili popuštanje. Oduvijek me ovo neodoljivo podsjećalo na sniženja u našim buticima – kad se prvo podigne cijena za 20 odsto da bi se za desetak dana objavilo sniženje od 30 odsto.
Istovremeno, dok se zakonodavni dom, umjesto zakonima bavi istorijom, postoji široka lepeza problema koji pritiskaju Crnu Goru, od kojih su trenutno, po mom sudu, tri ključna. Prvo, postojanje neprestanog konflikta u društvu, koji dominantno generišu vladajuće strukture, uz asistenciju pojedinih opozicionih stranaka. Drugo, odsustvo adekvatne politike socijalne pravde i zabrinjavajući osjećaj da je nepravda toliko ukorijenjena pojava da se najčešće, umjesto da je suzbijamo, mirimo sa njom i navikavamo svoju djecu da se pripreme na nepravdu u školi, pri zapošljavanju, na poslu, prilikom ostvarivanja osnovnih prava. I treće, potreba da se iz institucija isprate takozvani eksperti, a u njih uvedu pravi stručnjaci, kojima treba dati šansu da rade svoj posao i da bez pritisaka politike pokažu svoje znanje.
Nema te privrede koja može da se razvija bez odgovorne države, bez fer pravila igre, bez vladavine prava. Pravila kod nas često ne važe podjednako za sve, izgubili smo sve oslonce, a u javnosti i dalje značajno prisustvo ima maksima – idemo za onim ko najglasnije viče, a ne za onim ko nešto vidi i zna.R.RAIČEVIĆ

Daju državljanstvo strancima, a ne onima kojima je ovo djedovina 

• Kako kao dugogodišnji poslanik komentarišete odluku Vlade o ekonomskom državljanstvu?
– Moj ironični komentar je – patriotski, nego što! Crnogorsko državljanstvo može dobiti onaj ko nikad nije kročio nogom u Crnu Goru, ali ima pare, bez obzira kako je do njih došao, ali ne mogu oni koji su skoro cijeli život proveli u Crnoj Gori, niti oni koji u Crnoj Gori imaju grobove i djedovinu. Razlika je jasna – procjenjiva i neprocjenjiva vrijednost. Donosioci odluke o ekonomskom državljanstvu su očigledno „ranjiviji” na ove procjenjive vrijednosti, nego na ono što su u tradicionalnoj Crnoj Gori bile oduvijek neprocjenjive vrijednosti.
Zakon o crnogorskom državljanstvu je još uvijek nepravedan prema značajnom broju naših građana. Najmanje što je mogla da uradi Vlada je da istovremeno sa objavljiavanjem „prodaje” crnogorskog državljanstva izmijeni važeći i dalje nepravedan zakon i obezbijedi dobijanje crnogorskog državljanstva i onima kojima ono stvarno pripada, a „zahvaljujući Vladi Crne Gore” nemaju para da ga kupe. Podsjetiću na opštu definiciju državljanstva – to je zakonska veza između fizičkog lica i države. Rekla bih da je naša država ovim promoviše „vezu, odnosno brak” sa Crnom Gorom samo iz računa.