Mlađe generacije ne bi znali na koju stranu Podgorice da okrenu ako im se kaže Marina prodavnica, Jugobanka, Apoteka, ćošak Pošte.. pa je za njih pravo otkrovenje, a za one malo starije nostalgično prisjećanje, prelistavanje instagram profila Podgoričke legende
Bojana Popovića. On već dvije decenije brižljivo sabira brojne fotografije iz prošlosti, a onda je odlučio i da ih podijeli na društvenim mrežama. Cilj profila je da sve generacije, pogotovo one koje dolaze, na jednom mjestu mogu naći mnoštvo interesantnih podataka, slika, fotografija, priča koje ne izlaze iz gradskih okvira. Preko 10.000 fotografija stare Podgorice i Titograda Bojan je sakupljao iz privatnih arhiva, a najmanji broj je dobio na poklon. Sve ih čuva i posebnom folderu računara, a nekoliko njih je izrađeno i sačuvano u originalu. Izrađene fotografije dobijao je na poklon, a neke je kupovao na aukcijama. Posjeduje preko 30 knjiga o Podgorici, a devet o Kino Kulturi.
– U početku je sakupljanje fotografija išlo teže i sporo, ali se kolekcija svakodnevno dopunjavala. Rijetko se desi da od nekog člana dobijem fotografiju koju nemam, a taj poklon me oduševi i najviše obraduje. Čuvam preko 10.000 fotografija iz perioda stare Podgorice i Titograda. Najstarija fotografija datira iz sredine 19.vijeka. U pitanju je Most Abdovića na Ribnici koji je sagradila ta familija sa Drača, koji je oštećen u zemljotresu početkom 20.vijeka. Most je obnovljen od strane Knjaza Nikole i nazvan po Knjeginji Mileni, ali nije preživo bombardovanje 5.maja 1944. godine. Današnji most na Ribnici simbolično nosi ime Most žrtava 5.maja – kaže Popović.
On ističe da treba sačuvati djelove grada koji su simboli davno prošlih vremena, a to su Drač i Stara varoš.
– Bilo bi lijepo, da se otvore suvenirnice i mikro muzeji. Podgorica je za mene najljepši grad na svijetu - gdje god odem jedva čekam da joj se vratim. U poslednjih par decenija se rapidno razvila, pa su se nekadašnja obližnja sela pretvorila u urbana naselja. Uvijek postoji prostor za dodatno uređenje, pogotovo zelenih i parkovskih površina. Bilo bi poželjno da se Njegošev park ogradi, pošumi Dajbabska gora i udahne nov život Gorici između Donje i Gornje Gorice. Staropodgorički duh živi i živjeće uvijek iako je, kako kaže, rijetkost sresti Podgoričanina u pjacu.Identitet čuvamo kroz lokalne priče, izraze i akcenat koji nije gramatički ispravan, ali je prepoznatljiv u društvu - kaže Popović.
Popović ima i konkretan predlog kako bez pare i dinara oživjeti staru Podgoricu.
– Za očuvanje staropodgoričkog duha poželjno je da se, između ostalog, određeni gradski lokaliteti, uglovi ulica, korneri, nazovu po gradskim legendama po kojima su bili prepoznatljivi, kao recimo korner Ibrahima-Peka Methadžovića, korner Đorđija Ičevića, čuvenog Đoka Nesanice, korner Božidara Ćetkovića, Boža obućara, pa Gojka Martinovića... a bilo bi lijepo da se, ispred Muzičkog centra, napravi spomenik Kseniji Cicvarić – smatra Popović.
Podgorica ima puno legendi, a kako kaže Popović interkontinentalnu slavu su pronijeli
Dejan Savićević i
Predrag Mijatović. Iako ima veliki broj fotografija ne žuri sa izložbom, ali će napisati i knjigu koja će obuhvatiti sve ono najljepše što je Podgorica dala.
– Duklja je naše lokalno i nacionalno blago i njena obnova bi bila od neprocjenjivog istorijskog i turističkog značaja. Takav poduhvat iziskuje puno sredstava pa ćemo još dugo čekati. Ne bi bilo loše da se gradu vrati vozić Ćiro, koji je svojevremeno putnike odvozio od Sat kule do Plavnice. Takođe, bi bilo lijepo da se Podgorici vrate Sureti, tradicionalan maskenbal koji se u Staroj Podgorici svake godine održavao za vrijeme Poklada – ističe Popović.
Popović kaže da je gradski trg oduvijek bio centar svijeta.
– Tu se sve dešavalo, to je bila naša društvena mreža uživo. Ako nijeste naveče prošetali korzom kao da niste među živima. U staroj Podgorici, od kad je otvoren trg na Mitrovdan 1886. godine, tu je bila pijaca na otvorenom – kaže Popović.
Bojan Popović bio je učenik OŠ „Milorad Musa Burzan”, ali se rado sjeća i OŠ „Boro Ćetković”.
– Ta škola više ne postoji što ne znači da je zauvijek izgubljena. Mnogi drugi lokalni nazivi su izgubljeni, ali i dalje žive među ljudima koji, na pomen nekog lokaliteta, tipa Marina prodavnica, Jugobanka, Apoteka, Cufov Ćošak... znaju gdje se nalazi – kaže Popović.
A.D.
Dosta nam je „ratničkih” ulicaBojan Popović ističe da se po nazivima lakše snaći njujorškim nego podgoričkim ulicama.
– Za neke likove nikad nisam čuo, neki ne zaslužuju takvo spomen -obilježje dok ga neki zaslužni građani nemaju. Ne sviđaju mi se imena ulica po likovima koji su ratovali, bili navodno veliki borci i heroji... Novoformirane ulice trebaju da nose nazive pjesnika, pisaca, umjetnika... dok staropodgoričkim treba vratiti izvorne nazive – navodi Popović.
