Kako sadašnja vlast voli istorijske paralele i potvrđivanje u prošlosti, događaji koji su Podgoricu obilježili u 2018. godini – odvajanje opštine Tuzi i imenovanje novog gradonačelnika – mogu svoju paradigmu naći u jednom istorijskom periodu, doduše, dalekom, koji karakteriše gubitak teritorije i neslavno ustoličenje. Vladavina engleskog kralja Jovana bez Zemlje, koji je nadimak dobio zbog gubitka teritorije u Francuskoj, tradicinalno se opisuje kao najveća katastrofa jer je počela porazom. U prvih pet godina vlasti izgubio je Normandiju, a u engleskoj narodnoj književnosti on je i neprijatelj Robina Huda.
Sličnost Jovana bez Zemlje sa Ivanom Vukovićem, gradonačelnikom Podgorice, ogleda se samo u gubitku zemlje jer je odvajanjem teritorije na sjeveru i sjeverozapadu Skadarskog jezera i na jugoistoku glavnog grada, površine od 236,88 kvadratnih kilometara, nastala opština Tuzi, a Podgorica ostala bez zemlje, odnosno bez 15,79 odsto ukupne teritorije Glavnog grada. Vuković je bez teritorije ostao samo mjesec dana od preuzimanja Podgorice. Ima sličnosti i sa Robinom Hudom... Ipak, da ne pretjerujemo.
Sa druge strane, jedan događaj iz sadašnjosti, koji još traje i koji ne moramo tražiti u istorijskim zapisima, a koji bi Podgoricu morao činiti ponosnom jesu djela arhitekte Svetlane Kane Radević, koja su dio postavke u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u Njujorku na izložbi posvećenoj arhitekturi bivše Jugoslavije! Na ponos onima koji su njena djela branili, a na savjest onima koji je sa soliterskih visina gledaju. Dok je u Njujorku, u najčuvenijem muzeju moderne umjetnosti na svijetu, slave – tu kod nas, na Kruševcu, opet joj ne daju mira – izmještaju spomen-obilježje iz 1969. godine sa imenima 72 poginula borca NOR-a, monopolskih radnika i radnica iz kruga nekadašnje fabrike Duvanski kombinat. Smeta Kana zgradama.
Idemo dalje.
Legalizacija bespravnih objekata doživjela je vrhunac polovinom jula kada su svi morali da se prijave i priznaju krivično djelo – divlju gradnju. Ako ćemo opet u istoriju, legalizacija liči na prvi petogodišnji plan bivše Jugoslavije iz 1947. godine, po principu „industrijalizacija plus elektrifikacija jednako socijalizam” – „legalizacija plus brojne Park šume jednako puna državna kasa”.
Desila nam se i izborna kampanja; bilo je zanimljivo, užareno, optimistično, haotično, bilo je i krvavih glava i poruka „ko ti je reka` da dođeš na Konik”, a u borbi devet lista 27. maja krah opozicije. Apsolutna vlast pripala je DPS-u, tako da im ni Socijaldemokrate nijesu trebale, ali su dobili politički poklon. Đorđe Suhih je 6. jula izabran za predsjednika parlamenta i to tako što nijesu baš svi iz opozicije bili protiv. Isti pobjednici i u Golubovcima i Tuzima.
A onda je nakon pobjede i dvadesetogodišnjeg pregalaštva, vlast napustio i dugogodišnji direktor Vodovoda i šef odbora DPS-a u Glavnom gradu Vladan Vučelić, koji je imenovan za direktora Luke Bar.
U periodu koji je za nama bilo je i sijaset situacija koje su građane Podgorice dovodile do advokatskih kancelarija zbog odluka lokalne uprave. Na adrese sugrađana stizala su poreska rješenja sa dugovima iz nekih davnih vremena, a na kraju su kao „loši momci” prepoznati poštari. Morali su lično da uručuju rješenja. Činjenicu da su nam adrese i mjesta boravka problematični vlast je pravdala neosnivanjem mjesnih zajednica. Nemaju, kažu, podatke. Kako onda znaju da je neko došao na Konik?
Prvi gradonačelnik Podgorice Marko Miljanov dobio je još jedno spomen-obilježje jer je po njemu nazvana kasarna u Maslinama. On je stvarao svijest da se pregalaštvom i požrtvovanjem može služiti narodnoj i ljudskoj časti samo kroz časnost pojedinca. Etičku vrlinu čojstvo – braniti druge od sebe – uvijek je stavljao ispred junaštva –braniti sebe od drugih. Ima li to načelo sponu, istorijsku ili neku drugu, sa vojnim savezom NATO, čija je sada kasarna?
Prijetilo se ozbiljno i Njegoševom parku, pa je potpisana peticija da se građani na referendumu izjasne da li im se želje poklapaju sa tajkunskim. Padao je i opet ponavljan, poput kuvanja žabe, milionski tender za rasvjetu, produžen je rok gradnje gradskog pozorišta, djelovi grada – Donja Gorica, Farmaci – žive na agregatima, jer dok prave bulevar kidaju instalacije za koje tvrde da niko ne zna kuda idu.
Cijevna u cijevima, odnosno izgradnja 14 malih hidroelektrana na vodotoku Cijevne na albanskoj teritoriji, o čemu su crnogorsku javnost obavijestile nevladine organizacije, svjedoči o još jednom projektu, doduše ne našem, a kojim nam čak i rijeka bježi iz korita. Podgorica ostaje bez još jedne rijeke koja atraktivnim i nesvakidašnjim kanjonom privlači turiste i brojne posjetioce, a mještani koji gravitiraju rijeci i žive od nje bez izvora života.
I na kraju, što se tiče još jedne već istorijske priče o kolektoru, najbolje bi je bilo ispričati uz čaj od kamilice, jer je kamilica majka iscjeljenja.
Ljiljana Minić

---

Boga nema, nema ni Marka Kraljevića... neka se pripremi drug Tito
Mnogo priče izazvalo je i postavljanje spomenika doživotnom predsjedniku nekadašnje Jugoslavije Josipu Brozu Titu. Vlastima su to tražili iz boračke organizacije, a „Dan” im otvorio poglede da u kasarni u Maslinama čuči zaboravljeno umjetničko djelo Antuna Augstinčića, koga su neke naše kolege inače, prozvale Avgust Tinčić. No, vlast nema baš sreće sa spomenicima, kao ni sa istorijom, pa su napravili postament i natpis koji je odudarao od umjetničkog djela, pa su bukvalno preko noći odlučili da zalijepe drugu ploču. Ljepšu, ali nezakonitu. Ova estetska korekcija liči na onu iz 1948. godine kada se nijesu smjele plesti čarape sa ruskom petom.
Jedan aforizam Radomira Rackovića savršeno se uklapa u ova istorijska vremena: „Boga nema, nema ni Marka Kraljevića... Neka se pripremi drug Tito”.