S
elo Fundina sa zaseocima Rašovići, Ljuvari, Premići, Ledine i Lopari u širim krugovima poznato je po bici iz avgusta 1876. godine kada je crnogorska vojska pod komandom Ilije Plamenca, Škrnje Kusovca i Marka Miljanova pokorila vojsku Mahmud paše. U užim okvirima ovo je zavičaj brojnih porodica koje danas žive širom svijeta, a najmanje ih je u selu na 320 metara nadmorske visine, sa predivnim pogledom na Podgoricu i Skadarsko jezero, netaknutom prirodom, idealno za odmor, pčelarstvo, lovstvo... ali od pogleda i ljepote se ne živi.
Skoro vijek i po od čuvene bitke u ovom kraju ništa se nije promijenilo - putevi su lošem stanju, vode ima pa nema, škola je zatvorena, a pomoć ljekara traže u gradu. Mještani kažu da jedino što im ne fali je ljubav prema komšijama jer u ovom kraju žive pripadnici tri vjeroispovijesti pa, kako pričaju, funkcionišu kao jedna porodica.
Sjećanje na prošla vremena čuva i po njima prebira Ljubo Rašović, starac od 93 godine.
– Zanimljiva je istorija Fundine. Ovo je kraj u brdima, uzvišen - u svakom smislu. Iz našeg sela recimo imali smo junaka Joša Stanojeva Rašovića koji je čuvenog Marka Miljanova primio u četu. O tome današnja omladina malo zna, a ja im poručujem da čitaju knjige i uče jer bez škole nema ništa – priča starac Rašović.
On se sjeća da se u njegovo vrijeme živjelo od stočarstva.
–Živjelo se od stoke, a kada govorimo o društvenom poretku to staje u jednu riječ - poštenje. To je bio zakon i temelj društva. Ako me pitate je li danas tako, kazaću ne. Fundina je danas napuštena, sve se raselilo. Škola je zatvorena, djece nema, momčad neće da se žene, djevojke neće da se udaju. Neće niko na selo da živi. Današnjim djevojkama kada kažeš da se baviš stočarstvom i da imaš sto grla ovaca onda svaka kaže da neće na selo. Mi smo nekada radili sa ralom i mučili se i živjeli od toga, a sada država nudi traktore pa niko neće da radi – kaže Rašović.
Njegov sedamdesetogodišnji komšija Milivoje Popović kaže da je on sa suprugom među najmlađima koji stalno žive u Fundini. Popović navodi da je mjesto živjelo dok je bilo dosta domaćinstava.
– Bilo je puno selo, svaka kuća je imala po petoro, šestoro djece. Tada se kopalo, oralo i živjelo od toga, svaka livada je bila očišćena i sređena. Danas toga nema jer nema ko da obrađuje i sređuje. Zimi ovdje živi možda pet, šest domaćinstava jer su uslovi slabi. Putevi su u lošem stanju, autobusi ne prolaze, vode u jednom selu ima, u drugom nema – navodi Popović.
Da su uslovi života u Fundini loši smatra i Sead Ćetković, mještanin Ledine. On je sa porodicom ostao da živi na selu i bavi se stočarstvom od kojeg se, kako kaže, može preživjeti.
–U našem selu ima desetoro djece koja svakodnevno idu u OŠ „Vladimir Nazor” u Maslinama jer ovdje škole nemamo. Roditelji ih po dva puta dnevno voze i to oni koji imaju jedno dijete. Onaj koji ima više djece, a nastavu pohađaju u različitim smjenama, prinuđen je da do Podgorice ide više puta na dan. Voda i struja su nam loši, putevi nikakvi, kome treba doktor mora ići u Podgoricu. Uslovi života su loši ali ja sam eto ostao na imanju svojih predaka kako bi nastavio ono što su oni radili – rekao je Ćetković.
Ćetković navodi da jedino što je dobro je to što imaju dobre komšije.
–U Fundini žive i pravoslavci, katolici i muslimani. Slažemo se dosta dobro, nemamo nikakvih problema, jer kad su komšije odlične tu problema nema – rekao je Ćetković.
U zaseoku Ljuvari jedine su ostale da žive Jelena Perković i njena maćeha Ljulja Perković.
–Živim ovdje od kada sam rođena. Nijesam napuštala ognjište jer nijesam imala kuda da odem. Držim krave, mučim se kao i sav drugi narod. Da bi se preživjelo u ovim krajevima morate se baviti poljoprivredom. Ono što mi teško pada je zima jer snijeg zna da napada do pola metra i onda život stane. Jedini koji nas posjećuju su putnici namjernici i porodica – priča Jelena Perković.
Njena maćeha Ljulja Perković konstatuje da nažalost, niko neće da živi na selu. Iz ovog sela, kako navodi, mještani su pošli za Ameriku i Njemačku.
–Omladina da ima da jede hljeba i soli njima je to dobro za život, samo da nijesu na selu. Ja sam se ovdje udala i žvijela i znam šta je seoski život. Imam dva sina, dobru snahu i unuče i voljela bih da i oni živje ovdje, ali svako ide za svojim poslom – priča Ljulja Perković.N.S.


Dijaspora pomaže koliko može

Ljulja Perković kaže da dijaspora pomaže selo koliko može.
–Nije to kao što je nekada bilo. Dijaspora je pomogla da se uredi plato ispred kapele, to je jedino što je u našem selu urađeno – kaže Perković.


Fundina pripada Podgorici, a ne Tuzima

Fundinjani imaju i svoj stav o pitanju kome pripada Fundina s obzirom da su Tuzani u više navrata isticali da ona pripada njima. Milivoje Popović kaže da je Fundina uvijek pripadala Podgorici. Sa njim se slaže i Ljubo Rašović, ali i Jelena i Ljulja Perković.
–Ja imam 78 godina i koliko znam Fundina je uvijek pripadala Podgorici. Što će sada da rade ne znam – navela je Ljulja Perković.