Problem nepropisnog parkiranja vidan je u gotovo svakoj ulici kako u užem tako i u širem dijelu grada. Nesavjesni vozači ne mare za parking prostore, već kako u hodu obavljaju poslove, tako u hodu i parkiraju automobil. Izgleda da se vode logikom gdje god vidiš slobodan prostor-parkiraj, pa makar to bilo i na trotoaru. Ipak, jedna greška u saobraćaju, remeti sve ostalo pa tako ako se parkirate na trotoaru, to znači da su pješaci prinuđeni da hodaju ili ulicom ili biciklističkom stazom ukoliko je ima. Takav slučaj je na Bulevaru Save Kovačevića gdje je godinama najizraženije parkiranje na trotoarima i to cijelom dužinom sa obje strane bulevara, bez izuzetka. Mještani su podijeljenog mišljenja, pa dok jedni smatraju da je parkiranje na trotoarima bahatost, drugi kažu da je neminovnost jer nemaju drugog izbora.
Dragan Perović priznaje da se i sam često nepropisno parkira, ali i navodi da su za to krivi oni koji su uređivali grad, odnosno dozvoljavali gradnju a nisu građanima omogućili dovoljno parking mjesta.
– Ovi ljudi nisu iz bijesa ovdje, nego jednostavno nemaju gdje da se parkiraju. Nadležni nisu bili sposobni da naprave neki parking izuzev ovog u garaži. Evo ovdje iza jedne zgrade imaju dva velika igrališta, pa mogli su jednu garažu napraviti. Bolje bi bilo i za njih, zaposlili bi bar desetak ljudi i imali bi neke koristi i taj bi se problem riješio. Ovako, ljudi nemaju gdje. I ja sam jedan od tih koji žive ovdje, imamo kući dva auta i nemamo gdje da se parkiramo, nego moramo uveče na trotoar, pa ujutru rano da bježimo da nas ne bi policija uhvatila. Jednostavno nemamo gdje. A ima prostora da se napravi garaža i parking prostor, međutim ljudima je najvažnije da naplate kaznu–iskren je Perović.
S druge strane, Jelena Tomašević smatra da treba propisati kazne kao u evropskim zemljama da bi se iskorijenila bahatost vozača.
– Pojava nepropisnog parkiranja nije prisutna samo ovdje nego u čitavom gradu. Trebalo bi da se uvede neka uredba. Ja koliko znam neke kazne su uključene, sad ne znam kako to ide i koliko se to poštuje. Za nas malo starije i nije toliki problem, ali za djecu je već problematično. Vozači izlaze i pored pješačkog prelaza pa je i rizično i ružno za vidjeti. U Evropi vi ako ste parkirani samo na 30centimetara od linije za parkiranje vi imate kaznu. Ovdje u blizini je pijaca, a ja znam ako kupite nešto u Meksu ili bilo gdje vi imate besplatnu kartu za parkiranje u podzemnoj garaži, tako da mislim da je to do nesavjesnih vozača, prešlo je to ljudima u lošu naviku. Ljudi sebi kažu, evo svi se tu parkiraju pa ću i ja, tako da je to bahatost u svakom smislu–objašnjava Tomašević.
Ima onih koji nisu za neke veće kazne pa smatraju da jednostavno treba sačekati na parking mjesto jer se zaista može naći. Jedna od njih je Seada Gazivoda.
– Što se tiče parkiranja, stvarno ima mjesta jer ima garaža kod Gintaša, e sad što mi nemamo naviku da se parkiramo gdje treba to je druga stvar. Ovdje trenutno imaju gdje da se parkiraju, postoje druga mjesta u gradu gdje nema parking mjesta pa se čeka po 15 minuta na parkingu da se oslobodi mjesto. Nisam ni za veće kazne, jer realno narod nema para za to. Što se tiče ove lokacije, 50 odsto krivice je naša, jer vidim da ljudi nešto kad hoće da završe, ovdje se na trotoaru parkiraju jer im je lakše, a mogli bi poći sa vozilom iza zgrade ili sići dolje i platiti 50 centi kao što ja radim. Ja se ni ispred bolnice nikad ne parkiram, uvijek odem sa strane, jeste da mi je udaljeno 50 metara, ali stvarno se može. Ovo ovdje je bulevar, a oni se ovako parkiraju...ne kažem da je loše ako to traje minut-dva, ali pola sata, sat je već previše–navela je Gazivoda.
I Pavle Nikolić smatra da nije stvar u kaznama, već je do svijesti naroda koja se teško može promijeniti.
– Ljudima je lakše da ostave auto na trotoaru, nego da se propisno parkiraju. Nije tu stvar u kaznama, nego je to do naroda, naš mentalitet je takav. Evo recimo tu u blizini gdje ja živim parkiraju ljudi auto na trotoar, vide da ljudi izlaze, ali oni ne žele da pomjere vozilo, pa onda dođe i do rasprave. Dakle, ljudi znaju da ne može da se izađe, ali njih to ne interesuje, kažu „kratko ću ja” i nastavljaju po svom. Dakle sve je to do stanja svijesti, sve je to do ljudi, zalud i kazne, takav je naš mentalitet – zaključio je Nikolić.
S.M.