Preklani vratovi ko svatovi, eno se nižu.
Crijeva se vuku, ali ih stižu…
Krvave čakije ko buklije- zovu na veselje:
“Neka je sa srećom, domaćine, sve ti u kući
jaukalo i lelekalo dok kuću plamen liže i delje…“
Hajdemo, Srbi, u kolo, brže,
eno vam trupla prestižu noge,
hvatajte se za ruke, zar važno je čije su,
zalud li poklaše svatove mnoge?
Eno je mlada, sva u bijelom,
bezglavi djever bratu je vodi,
ispraća majka ćerku opelom
svatovska povorka ka humki hodi.
Na hum stao kum, podigo zdravicu,
valja se kad se Srbin ilovačom ženi,
u drugu ruku od kumčeta glavicu:
„Zdravo nam bile srpske sjeni…“
Da mi je očiju pa da zaplačem za kćeri,
od sreće, dabome, jedinicu dajem,
silovaše je pa zaklaše zvijeri,
muzika, udri, za novce ne hajem…
Svirajte glasnije od plača,
glasnije od ropca preklanog vrata,
glasnije od vriske nedoklane sestre
nad spaljenim tijelom mlađega brata.
Raduj se zemljo, evo ti Srba,
evo ga otac gdje kolo vodi,
eno djeveruša vise sa vrba
evo mladoženje bez nogu hodi…
Ajte dželati i vi u kolo
basta vam da ga vodite prvi,
samo polako meka je zemlja
teško je nogama kroz ušće krvi…
Zdravo došli i zdravo nam pošli
pratila vas dovijeka opela,
gledaju vas oči povađene
sa prozora rasporenih sela…
Mihailo Medenica
)){kind=small}
