Duše pjesnika su u knjigama. Ukoričene, žive! Niko im ne može ništa. Govore i kad je buka, a ponajbolje kad je tišina. Pjesnici imaju tu čast da uz sebe imaju manjinu! Onu tananu i misleću!
A gdje su duše ovdašnjih pjesnika? Ima li ih? Šta bi ovdje donijela tišina? Kako je to srećno mjesto gdje poezija gospodari? Blago pjesmama, knjigama i Gospodu.
U Lisabonu - na svakom koraku spomenici pjesnicima! Gradu u kojem je najstarija knjižara na svijetu. U fadu je duša portugalskog naroda koja se mora slušati u tišini, jer, sa dušom se mora pažljivo.
To je grad stariji od Londona, Pariza i Rima i mjesto iz kojeg je sve počelo. Odatle su portugalski brodovi kretali na put u Indiju, Afriku i Brazil, ali tu je sagrađena i statua Isusu, nalik onoj u Rio de Žaneiru, u znak zahvalnosti Bogu što nijesu učestvovali u Drugom svjetskom ratu...
Ponukalo me predivno saznanje o gradu koji poštuje i razumije pjesnike i prestonici koja je odnjegovala i sačuvala knjižaru.
Zašto ne podići spomenik knjizi, jer Gospod je podario knjigu, a Knjiga je Gospoda. Gospod je knjiga. Mi u knjigama podižemo spomenik Njemu. Oni drugi u molitvama, treći dok iščitavaju književna ostvarenja, četvrti u mislima, majke dok hrane bebe, djecu, nejač... I onaj što je na vatrenoj liniji moli Gospoda da ostane živ, da nikoga ne pogubi, da prestanu nesporazumi pretvoreni u ratove, stradanja, razaranja... Oni pred sobom imaju spomenik i mole se Bogu. Molim se za knjigu. Neka bude i sa dva slova samo da su svima znana i dobrodarna. Blagodarna. Da se izgovaraju i budu inspiracija, hrana s kojom se liječe duše grešnika i spašava život izmučenih i oboljelih.
Ako podignemo spomenik knjizi podarićemo svima ljepotu. Ne mora da ima naziv. Neka to bude onaj lijepo osmišljeni vajarski doživljaj knjige. Ako ga sagradimo nećemo osiromašiti, već silno bogati podariti i drugima da imaju. Biće to najveći i jedinstven spomenik pjesnicima, odnosno piscima. Spomenik njihovoj kulturi, jeziku pismu, bez obzira kako se kazivali, kojim jezicima, kulturama i narodima pripadali. Knjiga koju svi dotiču, ljube, hvale, pokazuju, upućuje na spomenik sabranja svakog ko je ikada čuo za knjigu. Nije to ni Biblija, ni Kuran, niti bilo koja druga kojoj pripadaju jedni ili drugi narodi, već korice knjige koje su ukoričile čovjekovu emociju, ljubav, vjekove, stradanja, uspjehe sve što se dalo slovu. Zato i molim za spomenik knjizi. Spomenik našim sudbinama. A gdje su sve one - u knjigama.
U takav spomenik knjizi bezimenoj sve će generacije unosti svoje stranice, davati naslove, kumovati joj i opet će biti kakvom je mi sagradismo. Knjiga za sva vremena. Knjiga razumijevanja. Knjiga mudrosti, Knjiga inspiracije, Knjiga pomirenja. Knjiga tajni. Knjiga upitanosti. Knjiga razuma. Knjiga ćutnja. Knjiga opomene. Knjiga čistote i radosti. Knjiga ljubavi i iščekivanja. Knjiga koja ispraća i dočekuje.
Taj će spomenik za generacije zalutale u lavirintu interneta biti pokazni put na kome će naći istinska ljudska osjećanja, lišena vještačke emocije i inteligencije. I sjećanje da su nekada živjeli ljudi. Spomenik s kojim će se upoznati svi neznani i knjizi nepoznati. I ona će se njima predstaviti. Razumije se. Ćutnjom i kada dariva ubjedljivo svjedoči.
