Autor čuvenih „Mostarskih kiša”, jedan od najvećih živih pjesnika na ovim prostorima,
Pero Zubac, ipak ima „zamjerku” toj čuvenoj poemi.
Književnik, pjesnik, scenarista, novinar, autor više od pedeset knjiga poezije i dvadeset antologija jugoslovenskog i svjetskog pjesništva... O svom stvaralaštvu, snovima, životu, Zubac govori za „Dan”.
Toliko toga je već rečeno i napisano o „Mostarskim kišama”, ostvarenju koje Vam je donijelo izuzetnu slavu. Šta zamjerate toj čuvenoj poemi?– Što bi rekao moj sin
Miloš, zamjeram toj poemi što je zasjenčila sve ostalo što sam napisao u životu. Ali, šta se tu može. U pogovoru mojoj knjizi pjesama „Molitvenik sna”
Duško Trifunović je napisao da je narod odlučio koja je najbolja pjesma Pera Zubca. A i „Goranov vijenac” kojim sam za tu pjesmu nagrađen u svojoj dvadeset i sedmoj godini omogućio mi je da na razne festivale poezije, kako mi je u šali rekao
Jure Kaštelan, bivam pozivan sa klasicima.
Vjerujete li u budućnost knjige?– Da. Ništa knjigu ne može zamijeniti. Ne mogu da zamislim da tabla zamijeni knjigu, odštampanu na hartiji. Miris knjige je neponovljiv i nezamjenjiv.
Šta sanjate? Šta Vam se danas vrzma snovima nakon svega?– U poznijim godinama sve mi češće u san dolaze prijatelji sa druge obale i biva da se budim umoran od snova, ali obradovan što sam bio sa njima. Počesto Dragomir Brajković, Hajrudin Šiba Krvavac, Zoran Hristić, Jovan Rica Ristić, Slobodan Rakitić, a prije neku noć u san mi nabasa moj dragi Ivan Bekjarev, bili smo zajedno na treningu boksera „Crvene zvezde”. Nepredvidive slike, uvijek, ništa stvarno, sve nestvarno. Ivan kaže: „Čudi me i brine kako nema još Branka Miljkovića”.
Zahvaljujući „Jutjubu” znamo kako su Rale Damjanović, Rade Šerbedžija, Goran Sultanović, Zrinko Kapetanić..., plejada glumaca i pjesnika, pa čak i Vuk Drašković, govorili „Mostarske kiše”. Čija izvedba Vam se najviše dopada?– Pomenuli ste petoricu i početna dva imena bih i ja tako poređao. I Rale i Rade i Vuk i Goran i Zrinko su vrhunski interpretirali sjetne stihove „Mostarskih kiša”. Zahvalan sam im duboko i iskreno. Neponovljiva interpretacija Dragana Nikolića u „Pjesničkim vedrinama” (režija
Zdravko Šotra, muzika Zoran Simjanović, TV Beograd). Snimak, srećom, čuvam na beti, a sjajno kazivanje Miloša Žutića krije arhiva „Filmskih novosti” i „Zastava filma” i ne mogu sve ove godine da do njega dođem. Svakako u istoj ravni su i Vico Dardić, Ivan Bekjarev, Milorad Trifunov, Matija Novosel, Jakov Džolić, Milutin Ž. Pavlov, Ilija Slijepčević, Marinko Šebez, Gidra Bojanić, Miodrag Petrović... Po prvi put ću poređati kako sam lično doživljavao kada „Mostarske kiše”, a i u mom prisustvu, govore majstori kazivanja stihova: Petar Tomas u hotelu „Plaža” u Herceg Novom (druge pjesme kazivale Dragica Tomas i Vlasta Knezović, a o meni govorio Dragomir Brajković); Gojko Šantić u mostarskom Narodnom pozorištu, Vlasta Knezović u Univerzitetskoj bašti u Mostaru, Miša Janketić na „ORA Palić”, Branko Ličen na „ORA Letenka”, Šerif Aljić u studiju Alternativne televizije u Banjaluci,
Sergej Trifunović u „Mikser hauzu” u Beogradu...
I tri nezapisana sjećanja: Miloš Žutić govori napamet „Mostarske kiše” pred drugom Titom i Edvardom Kardeljem i odabranim omladincima u „Domu omladine” u Beogradu 24. maja 1969. godine. Tišina se može zagristi. Tako je gusta. Drug Tito podignutom rukom stišava aplauz i daje mi znak da priđem do njega i onako, šeretski, potiho, ali da svi čuju, kaže: „Drug Bevc pita je li tu bilo nešto?” Pa zvonak smijeh mladih i osmijeh Kardeljev i dug aplauz. „O mladosti”, kako bi rekao moj Arsen Dedić! Ili: u salonu Ređepovih, u Novom Sadu, Ćirpanova 49, u jesenje predvečerje, davno, Miloš Crnjanski, Draško i Jelka, Jovan Soldatović, čuveni vajar i ja slušamo kako Rale Damjanović kazuje „Mostarske kiše”. Crnjanski, naime, nije vjerovao da ga je neko u Jugoslaviji smio da pomene. Poslije duge tišine kaže mi: „Hrabar ste vi čovek, Pero”. Uveče mi je sa posvetom poklonio staro Cvijanovićevo izdanje knjige „Dnevnik o Čarnojeviću”, kao zahvalu.
I na kraju: u kolima, na povratku sa neke turneje,
Mira Banjac, draga moja prijateljica već toliko godina, priča mi kako je slušala Zorana Radmilovića kad govori „Mostarske kiše”. Glumci su na desetodnevnoj turneji po Srbiji pod nazivom „Selu u pohode”. Zoran Radmilović uvijek govori tri Lazina katrena „Srce moje samohrano...”. Jednog dana
Goran Sultanović mu kaže: „Nema smisla, majstore, sve tebe čekaju, progovoriš pa odeš, nađi nešto teško, maestro”. I Mira mi priča, danima Zoran u pauzama sjedne pod neko drvo i uči napamet „Mostarske kiše”. Pred kraj turneje dva puta ih je, kako ona reče, blistavo i čarobno, kazivao. Žao mi je što ga nisam čuo. Jednom sam s njim ljetovao na Divčibarama. Najčešće smo sjedili i ćutali, zajedno.
Šta biste poručili mladom piscu?– Piši, samo piši, i koriči ako mogneš, kako bi rekao Duško Tifunović, i „ne okreći se, sine!”
Aleksandar Ćuković
Slava je i prolazna i vječna
U jednoj Vašoj pjesmi, u Mostaru, „nekoliko crnih sjena pridržava” Aleksu (Šantića)... Duguju li, ipak, pjesnici svoju slavu budućim pjesnicima?
– Slava je i prolazna i vječna. Kako se posmatra... Sve velike pjesnike naše bivše domovine imao sam prilike da upoznam, a sa ponekim postanem i prijatelj, kao sa Desankom Maksimović, Mirom Alečković, Jurom Kaštelanom, Izetom Sarajlićem, Matejom Matevskim, Matijom Bećkovićem, Božidarom Šujicom, Vitom Nikolićem, i mnogima. Jedino mi kod Miroslava Antića, Duška Trifunovića i Miša Marića, mojih najboljih prijatelja, ta pjesma nije otvorila vrata. Mi bismo braća bili i bez nje. Ako sam okusio slavu, a jesam, za to su krive „Mostarske kiše”. O našoj sudbini u svevremenu neće odlučivati budući pjesnici, nego budući čitaoci.
)){kind=small}
