Vajar Đorđe Aralica izložbom „Zvuk i slika iza zavjese” u galeriji „Centar” po drugi put se susreće sa podgoričkom publikom. Ovog puta riječ je o postavci transparentnih skulptura konstruisanih od prohromskih lanaca.
– Prednost ove skulpture je da možemo da zavirimo u njenu unutrašnju strukturu, što je moja osnovna ideja. Desetak ovih skultura ima male otvore kroz koje se može ubaciti kamera koja bilježi događaje iz skultpure. Tako posmatrač postaje objekat posmatranja. Pretvorio sam skulpturu u živo biće – objasnio je autor.
Materijal koji je izabrao zahtijeva izuzetnu preciznost, svaki milimetar se mora isplanirati, svaka zakrivljenost, tačka koja mora da se zavari, potrebno je poznavanje matematike, fizike, a disciplina je poželjna pri izradi ovih skulptura. Iskustvo koje je stekao radeći prethodne skulpture pomoglo mu je da ove sa uspjehom završi.
Aralica je želio da napravi skulpturu koja drugačije djeluje na ljude, nego na primjer skulptura od mermera, kamena...
– Ideja je potekla od arhitekture. Posmatramo zgradu, ali ne znamo čemu ona služi dok ne uđemo unutra. I skulpture su objekti. Nikada niko nije razmišljao šta se to nalazi u njenoj unutrašnjosti, kako je konstruisana... Otišao sam korak dalje i kamerama pokazao da i skulptura može da gleda nas – naveo je on. Na konstataciju da je ovim gestom pokazao da je od onih umjetnika koji dok stvara misli na konzumenta umjetnosti, Aralica objašnjava da smatra da drugačije nije ispravno.
– Trebalo bi tako svi da razmišljaju. Umjetnik bi trebalo da stvara umjetnost koja se dopada ljudima, osim ako nema drugačiju poruku. Jer, za mene je umjetnost nešto lijepo, odnosno svako umjetničko djelo treba da zadovoljava najviše estetske parametre. Ne želim da stvaram tako što počnem da radim, pa šta ispadne. U procesu rada imam sve isplanirano prije nego što počnem da stvaram skulpturu, tako da unaprijed znam kako će ona da izgleda – objašnjava on.
Govoreći o prestižnoj međunarodnoj nagradi Fondacije „Polok-Krasner”, koju je dobio za 2019/20. godinu, Aralica ističe da je jedan od pet, šest umjetnika iz Srbije koji je dobio ovo priznanje.
Ovu nagradu je osnovala 1956. godine supruga čuvenog američkog umjetnika Džeksona Poloka, a kao znak zahvalnosti prema gestu američke vlade koja je njenom suprugu, tada mladom stvaraocu, za vrijeme ekonomske krize tridesetih dodijelila novac iz državnog fonda.
– Nagradni fond je veliki, mjeri se sa desetinama miliona dolara, dobijaju je i stvaraoci i kulturne ustanove, galerije i muzeji. Nagrada se finansira iz dobrovoljnih priloga građana koji su poreski obveznici, to su ljudi koji hoće dio poreza da usmjere u fondove kulture. Zato kultura na zapadu nikad neće propasti, za razliku od okolnosti kod nas. Mi dobijamo novac iz budžeta koji je s godinama sve manji. Naši bogataši se rijetko odlučuju da daju novac za kulturu, uglavnom daju za fudbal i za slične discipline – kaže Đorđe Aralica, koji je pozvao publiku da do kraja mjeseca pogleda njegovu izložbu u galeriji „Centar”.

---

Razgovor sa umjetnikom
Publika ima priliku da na Jutjub kanalu i Fejsbuk stranici CSUCG vidi razgovor Aralice i istoričarke umjetnosti Milice Bezmarević.
Otvaranje ove izložbe kasnilo je jedan dan, zbog protesta ispred Vlade, koji su blokirali prostor oko galerije „Centar”. Aralica se prisjetio da se i nad njegovu prvu izložbu u Podgorici prije 22 godine na neki način takođe nadvila politika. Naime, postavka u galeriji „Al” je otvorena samo dan prije početka NATO bombardovanja 1999. godine.