Književnik i istoričar
Miomir Đurišić, autor knjige „Miholjsko ljeto na Cetinju” ističe u razgovoru za „Dan” da inspiraciju za svoje priče pronalazi gotovo u svemu.
– Kamen, ptica, razureno kućište... sve je to projekcija naših snova i neispunjenih želja. Iskušenja koja savladamo, svjesni svojih slabosti i ovozemaljske prolaznosti, daju nam snagu da idemo naprijed, da čitamo znakove pored puta. Svako bira način kojim očima će gledati i tumačiti znakove. Moj izbor su priče sa kojima živim još jedan život. Onako kako mislim da treba, onako kako ja hoću. Crtam priču kako je bilo i kako je moglo biti. I tražim odgovore za zlo, tražim dobro u zlu i zlo u dobru... i pišem našu istoriju. Istoriju običnih ljudi koji su paradigma kraljeva, vladika, vojvoda. Želim da zapišem obične ljude u nevidljivoj borbi za besmrtnost i neprolaznost. Uostalom, kao svako od nas. Vječita borba u čovjeku, borba apsolutne vječnosti i ništavila. Bog i čovjek, nadopunjavanje stvarnosti i sna - pojašnjava on.
Kako vidite stanje u savremenoj književnosti?– Književnost u Crnoj Gori u poslednje dvije, tri decenije je slika Crne Gore. Crna Gora koja pulsira Njegošem, Sv. Savom, Božidarom Vukovićem Podgoričaninom, Stefanom Mitrovim Ljubišom, stigmatizovana je i suprotstavljena virtuelnoj Crnoj Gori - izmišljenim fabulama i glavnim ulogama. U toj nevidljivoj borbi izmišljene priče i junaci, iako je iza njih stojao represivni aparat, poraženi su jer nijesu bili stvarni. Ljubav, sumraci, leptiri i proljeća su bivstvovali na marginama jer „molitve su nužde sačinile”. Udruženje književnika Crne Gore je, sa blagoslovom mitropolita Amfilohija, svih ovih godina bilo filozofija egzistencije. Bilo je Logos koje se ne da podmititi i kupiti. I njegova riječ je bila mjera naše hrabrosti i postojanosti. Crna Gora je jedinstvena, u Crnoj Gori je jesen porodila proljeće, metaforu slobodnih slova i riječi.
⢠Kakva je kopča nacionalnog jedinstva koja spaja vjekove kod nas?– Pomislite na kćerku kneza Lazara, Jelenu Balšić koja je opravila i darivala Crkvu Sv. Đorđa u Podgorici i knjaza Nikolu koji je tu crkvu obnovio kada su je Turci razurili. Pomislite na Sv. Savu koji je načinio manastir Sv. Nikole na Vranjini i Ivana Gospodara, Crnojevića koji nacrta granice manastirskih međa baš onako „kako nam je ostavio Sv.Sava”. I na Božidara Vukovića Podgoričanina koji donese slova „na ove naše srpske strane” kada je sa istoka dolazio vjetar koji je gasio riječ. I Đurđa Crnojevića koji je pečatio knjige dok je kuća gorela. Njegoš je ta slova iznio iz pećine Ivana Crnojevića, razasuo ih po Crnoj Gori i svijetu i ostavio knjazu Danilu kao zalogu. Zalog za olovne metke što su nam donijeli slobodu kojom zborimo i pišemo. Zamislite Stracimira, sina Balšinoga, rodonačelnika dinastije Balšića, koji se zamonaši pod imenom Sava, upokoji i sahrani pored Arhangela Prizrenskih Cara Dušana koji je sa zetskom vlastelom ljubio more kod Kotora, i nebo nad Atonskom gorom. Dušana koga Njegoš obznani kao želju svakog Crnogorca i Crnogorke! I nikad ne znamo što je Dušan a što Njegoš... što je Balša III, potonji Balšić, a što njegov ujak Stefan Lazarević... i gdje je Nemanja rođen, u Raškoj ili u Zeti. Ne znamo jer je to isto... to je jedno!
Kako vidite odnos istorije i književnosti?– Istorija je učiteljica života, a književnost nam kazuje kako da pišemo život. One nijesu isto ali nijesu ni različito. Kao lice i obraz! Čovjek bez lica a sa obrazom je isto kao čovjek sa licem a bez obraza. Kao med i žuč. Moja književnost je lice istorije, a istorija je obraz književnosti. I istorija i književnost su moje „drugo ja”, a ja sam njihov alter ego. I nikad nijesam siguran gdje je granica i uživam u tome!
A.Ć.
Sva su čuda moguća
Da li imate književe uzore?
– Najljepše priče ispisali su znani i neznani ljudi riječima i djelom. Ja čitam njihove riječi, zapisujem njihove misli i slobodan da, ponekada, činim djela u njihovo ime, putem kojim ja želim. Kada pišemo u trećem licu jednine, sva su čuda moguća. Uzor mi je moj đed, koji je znao „Gorski vijenac” napamet. Inspiracija mi je izgubljeno pleme Milorada Pavića, bivši ljudi Iva Andrića, one rijeke zarobljene svojim koritom i ljudi zarobljeni svojim grijehovima i uzaludnim nadama Meše Selimovića. I ruske stepe Dostojevskog, Turgenjeva i Čehova koje su dohvatile nebo. Uzor su mi kćerke Marija i Aleksandra koje će pričati svojim sinovima i kćerima priče koje sam ja njima pričao.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
