Pjesnik Radinko Krulanović nedavno je čitalačku javnost obradovao novom zbirkom poezije „Nijemi govornici”, koja je objavljena u izdanju Matice srpske - Društva članova u Crnoj Gori, ISK iz Nikšića i Književne zadruge SNV iz Podgorice. O novoj knjizi, filozofiji, inspiraciji i drugim temama Krulanović govori za „Dan”.
Novom zbirkom poezije obnavljate pjesničku zapitanost nad smislom kazivanja. Da li je smisao baš u toj zapitanosti?
– Otkad je čovjeka od tada je i zapitanosti. Svijet je i stvoren kao Riječ, kako kažu sveti spisi, stoga i ne čudi što tragamo i bdijemo nad njima očekujući da će nam one otkriti tajnu. Ponirući u svoje biće osluškujemo neće li nam se nešto reći, otkriti. Iz tog poniranja ili rastemo, dodirujući zvijezde, ili poniremo još niže, prepuštajući se padu koji i ne briga brigu, zbog čega smo na zemlji. Međutim, to ne znači i da rastom ne osjetimo koliko nam cipele znaju biti tijesne i koliko nam duši zna biti teško, ali radost da u riječima pokušavamo odgonetnuti svijet i nas u svijetu nije da ne nosi divnu čar koja se ne da sakriti. I pored toga što „Čovjek organ dosta slabi ima da izrazi svoje čuvstvovanje”, pjesnička uznesenost i ludi naum da se može dosegnuti nedosegnuto kao neka viša sila nagoni nas da kao mudraci sa Istoka tragamo za jagnjetom u kojem je spas. Stoga i poezija jeste vječito mlada, jer ovaj put moraju proći svi oni koji žele da do cilja dođu. Ova uzvišena strast tjera nas da se vječito i pitamo iako znamo da „ovoga su u grobu ključevi”.
Kuda ide naše savremeno pjesništvo?
– Pjesništvo uvijek ide svojim putem, iako je svjesno da se ne može baš lako distancirati od svijeta koji se negdje uputio a da i sam ne zna gdje. Oni koji flertuju sa ovakvim svijetom poprimaju njegove odlike gubeći se u bezuspješnim traganjima za sobom na mjestima na kojima se ne mogu naći. Prirodno je da takva poezija degradira sebe samu, da i ne posjeduje sebe jer ima vještačko srce. Takva poezija postaje beživotna i nijema. Daleka od čovjeka i svoje misije. Bojati se da će računari pisati pjesme i da će pjesnici iščeznuti kao „pokoljenje ludo”, ili se valja nadati da će poezija uprkos svemu odbraniti sebe i ljepotu i da će po ko zna koji put biti „šamar društvenom ukusu”.
Kako vidite odnos filozofije i poezije?
– Vidim, i ne vidim. Kad vidim pomislim da sam na pravom putu, a kad se prepustim jednom ili drugom osjetim da nešto nedostaje. A to što nedostaje jeste upravo sinestezija ove dvije nasušne potrebe duha. Stoga i ne čudi misao Božidara Kneževića koji će reći da je „poezija filozofija osjećanja”. Bez punoće i ljepote iskaza, naš govor bi bio samo dio bića, a pozvani smo na cjelovitost, punoću i da nešto može biti lijepo i dobro samo ako je nastalo iz punoće, cjelovitosti duha. Sinestezija mudrosti i ljepote, a ne treba zaobići ni dobrotu, čini jednog pjesnika živim pjesnikom. Bez tog ozarenja, rekao bih da poezija ne bi mogla pokretati planine i ne bi mogla biti ono što jeste, a to je ljepota. Pjesnik mora da se izdigne i iznad sebe da bi se upisao u „Ogromnu knjigu koju vreme piše”, a ona jeste „biografija Boga”.
U čemu pronalazite inspiraciju?
– U uzajamnosti, ponekad pronalazim ja nju, a ponekad ona mene, i tako nam se smjenjuju dani, a da jedno drugo i ne pitamo ko je otkrio Ameriku. Slažemo se divno i jedno drugo ne opterećujemo, već se prepuštamo kao iskreni ljubavnici kojima nije do pitanja (ko je kome prvi izjavio ljubav), već uživamo u ljubavi i ne kvarimo ono što čini savršenu vezu. Svaki drugi odgovor bi bio manje pjesnički, iako svjesno zaobilazim činjenicu da pjesnik često piše „tajnom rukom smjeloga slučaja”. A.Ć.

---

Pred poezijom je veliki zadatak
Nazire li se slamka spasa u ovom otuđenom svijetu?
– Spasa nema samo za one koji neće da se spasu, jer Bog hoće da se svi spasu. Nameće se i Ničeova misao da „imamo umjetnost da ne bi poludjeli od istine”. I jedno i drugo nije lažna nada već duboka zagledanost u prostor i vrijeme iz koga dolaze naznake da smo rođeni od Riječi i da je nebo naš istinski dom. Rekao bih da pred poezijom (i ne samo njom) stoji veliki zadatak da otvrdjelo srce omekša i otvori ga za slušanje zvijezda i treptaj sna, da život ne postoji radi života već zbog „ljepote koja će spasiti svijet”.