Na pitanje: satira ili govor mržnje - gdje je granica, javni prostor sve češće traži odgovor. I koliko god apstraktno zvučalo, on prije svega zavisi od edukovanosti i ukusa pojedinca, nego li uvijek od pravnih kategorija čija prva asocijacija bi bila neka vrsta sankcije. Pred savremeno novinarstvo se svakodnevno postavlja zadatak - razgraničiti da li je nešto satira ili pak govor mržnje.
–Granica između satire i govora mržnje je nepropustljiva. Ako je nešto govor mržnje, onda to nije i ne može biti satira. Može se, iz različitih razloga, tako predstavljati, ali po svojoj sadržini, formi, intencijama, stvarnosti koju obuhvata, to nije i ne može biti. Satira može biti govor mržnje jednako koliko to može biti bilo koja druga vrsta umjetnosti. Samo što se zbog njene veće otvorenosti za ideološki angažman prije može pomisliti da se njome mogu iskazivati određene emocije prema nekom pojedincu, grupi i slično. Međutim, kada satira i misli na nekog određenog, njen cilj mora biti veći, inače neće uspjeti da bude satira - pojasnio je aforističar
Bojan Rajević.
Satiričar
Janko Jelić, dobitnik nagrade „Radoje Domanović” za satiru, ukazuje na problem sistema.
–Da budem iskren, ja ne znam i ne mogu da dokučim šta savremena terminologija i pravna praksa podrazumijeva pod govorom mržnje. Je li to psovka, ili laž, ili nekakva skaradna predstava? Ne znam. Znam da mi postaje nekad milije da čujem neki bezobrazluk koji adekvatno tretira i tumači stvarnost u kojoj živimo, nego nekakva eufemistička tumačenja stvarnosti i bezobrazluka koji o njoj govori. Mi ne shvatamo da je besmisleno osuđivati bezobrazluk u sistemu koji je ustvari sistem bezobrazluka i poganstva. U tom sistemu je bezobrazluk planiran i postavljen u funkciji ostvarenja političkih ciljeva. U tom sistemu je potpuno normalno da ljudi laju. A lajanje nije satira osim kad je okrenuto prema samom lajaču, ili čovjeku koji glumi psa. U osnovi problema je to što se za istinu prodaje najbrutalnija laž potkrijepljena apanažama, a kad takvo stanje traje dugo onda su posledice vidljive u najprimitivnijim oblicima verbalne ili vizuelne komunikacije. Jednom riječju, i sami smo doprinijeli bezobrazluku riječi i slika zato što smo povlađivali svakovrsnom nasilju vlasti koje nas se u datom momentu nije ticalo. To se posebno odnosi na intelektualce i kulturne poslenike - smatra Jelić.
Mlada aforističarka
Radojka Draganić smatra da je jako bitna karika recipijent, te da od njegovog shvatanja zavisi i čitav ishod.
–Granica između satire i govora mržnje nije uvijek jasno uočljiva. Samim tim što se pod satirom, pored oštre kritike, podrazumijeva i ismijavanje, ukazivanje na loše strane pojedinca, društva, pa se često satirični način izražavanja može pretvoriti u govor mržnje. Problem nije samo u načinu na koji satiričar kroz određene književne forme izražava svoj stav, već i na koji način recipijent shvati poruku satiričara. Iznošenjem sopstvenog stava, satiričar treba da ukazuje na ono što misli većina, a ako to pređe u vrijeđanje, omalovažavanje ili u bilo kakav oblik govora mržnje, onda to i nije satira - smatra Draganić.
A.Ć.
Izvinite, ali mi drugačije ne umijemo–Ako je govor mržnje ispoljavanje duha netolerancije, a satiričari kroz svoje književne radove iskazuju netoleranciju prema nepravdi, nemoralu, nečovječnosti, kriminalu, korupciji, prostakluku, primitivizmu, poltronstvu... onda slobodno možemo da kažemo da se satiričari svakodnevno služe govorom mržnje i to u neprimjerene svrhe: da bi nam dočarali sve ono što ne valja u našem društvu. Sve ono što i sami vidimo, a ne vidimo. Sve ono što i sami čujemo, a pravimo se da ne čujemo.
Govor mržnje se uglavnom povezuje sa medijima, a pošto satiričara i njihovih djela u medijima skoro da i nema, onda to ni ne možemo nazvati govorom mržnje. Prije šapatom. Šapatom, tihim i bolnim. Šapatom koji ide od uveta do uveta. Krajnji cilj ovog govora (šapata) mržnje je neki novi, bolji svijet. Pa, zato, gospodo čitaoci, molim Vas, oprostite nama piscima, satiričarima, što koristimo ovaj neprimjereni govor, govor mržnje, prema svemu onom što je izopačeno. Izvinite, ali mi drugačije ne umijemo - poručuje čuveni aforitičar
Ninus Nestorović.”Lajanje nije satira osim kad je okrenuto prema samom lajaču
)){kind=small}
