Povodom 8. marta sinoćna Tribina „Riječ” Udruženja književnika Crne Gore pod nazivom „Ti, koja držiš kopno i more”, posvećena je svim ženama. U Plavoj sali Srpske kuće, u Podgorici uvodne riječi o ženi tvoriteljki, muzi, majci, sestri, vječitoj inspiraciji ljubavne poezije, govorile su pjesnikinje:
Milojka Banduka Jovović, Danijela Nela Jovanović i
Milica Kralj, urednica Tribine, dok su stihove posvete čitali članovi Udruženja književnika Crne Gore.
– U svjetskoj književnosti posebni su likovi žena kojih se rado sjetimo: Puškinova Tatjana koju smatramo Evom ruske književnosti; Ana Karenjina, vječna inspiracija najtragičnijih heroina koje svoju ljepotu plaćaju životom; Nataša Rostova, zaljubljive prirode, zaljubljuje se istovremeno u više muškaraca i svi joj uzvraćaju ljubav; Šeherezada, iz „Hiljadu i jedne noći”, koja komunikacijom izbjegava smrt pričajući priču koju je kralj želio da čuje kako bi postala njegova žena... Frančesko Petrarka je golemog srca svojoj muzi Lauri posvetio pjesme iz „Kanconijera” i neprolaznu ljubav digao na nivo božanskog bića - pojasnila je, između ostalog,
Milojka Banduka Jovović.
Pjesnikinja
Danijela Jovanović je kazala da uprkos činjenici da se kroz vjekove moć pripusuje muškarcima, žene su oduvijek predstavljale zanimljivu stranu istorije.
– Kako u prošlosti tako i u sadašnjosti imamo besprekorne primjere uticaja žene na razvoj istorije društva, u kojima se kristalno jasno uočavaju njihove sposobnosti, inteligencija i umijeće. Svaka žena je osjećaj novi, saga za sebe. Priča i izvor života, rađanje i proticanje. Očaravajuća svjetlost, čiji su zraci probili tvrdokornu prizmu muškog egoizma i dokazale da svijet, pa i svekoliki Univerzum, počiva na njihovim nejakim plećima. Opstale kroz vjekove kao vječite muze velikih pjesnika, zaslužile su poštovanje i divljenje čovječanstva i dobile najljepše deskripcije - pojasnila je, između ostalog, Danijela Nela Jovanović.
Pjesnikinja
Milica Kralj je istakla da je i pol poezije ženski, preodjenut u pohvalnu pjesmu ženi, pjesmu majci, pjesmu izvoru svekolikog života nedjeljivu od ljubavnog osjećanja.
– Žena, čije se samo postojanje razgranava u istoznačne pojmove: boginja i tvoriteljka, vezilja i pletilja, princeza i Pepeljuga, vladarka i robinja, progonjena i slavljena, rotkinja i nerotkinja, robijašica i ljubovca, Penelopa i Euridika; snovkinja i lovkinja... zemlja starinska;... Mojre, one trorodne sestre što sudbinske niti pletu: prva započinje, druga je prede, a treća kida... zar sva ta imena nisu roda istoga!? I sve one vile Ravijojle, vile nagorkinje, Roksande đevojke sa zrnima leđenskog bisera, Prijezdine Jelice, kao i nijemi bol Majke Jugovića od kojeg ne postoji dublji bol u cjelokupnoj svjetskoj književnosti; zatim krik majke Stojanove koja „kosu reže pa vinograd veže...”, Jevrosima majka... Simonide i Milice, Jefimije i Jelene... Enheduane i Sulpicije, Sapfe i Kasije, Laure i Beatriče, Banovića ljube i Helene Trojanske, Ofelije i anonimne pjesnikinje... - kazala je, između ostalog, pjesnikinja Milica Kralj.
Pjesme su čitali: Smiljana Radusinović, Rajka Mugoša Petrić, Sanja Veličković, Novica Đurić, Božo Vučić, Tripko Draganić, Perivoje Popović, Miljan Nikolić, Miomir Đurišić, Milojka Jovović, Danijela Jovanović i Milica Kralj.
A.Ć.
U slavu žene– Car Dušan je o Vaskrsu 1332. godine prije nego što će se sa princezom Jelenom vjenčati u Crkvi Sv. Đorđa u Skoplju, sagradio most na Vardaru i tim mostom prva je kročila baš Jelena. Kralj Uroš za Jelenu Anžujsku 1245. cijelu Ibarsku dolinu put Rasa zasadio je plavim jorgovanima. Persijski šah Džahan sagradio je 1631. prelijepi Tadž Mahal za svoju princezu Mumtaz Mahal, a onda je graditeljima posjekao prste kako nikada više ne bi mogli da sagrade nešto tako veličanstveno. Postoji priča da u sezoni kiša samo jedna kap padne na Tadž - kazala je Milica Kralj.
)){kind=small}
