Najnoviji roman Sonje Atanasijević „Spavaj, zveri moja” (Blum izdavaštvo), priča o odrastanju dvije djevojčice usred novobeogradskih blokova vraća nas u melanholičnu, naizgled idiličnu prošlost, dok se s druge strane pred nama pruža pustoš 2027. godine, u kojoj jedne od junakinja više nema na ovome svijetu, a druga pokušava da se izbori sa svojim ličnim demonima, i na pragu je da odustane. Riječ je o djelu koje neodoljivo podsjeća na pozornicu, o kojoj je Nevena, jedna od junakinja romana, toliko sanjala, ali postavlja se pitanje kome ta pozornica, zaista pripada: Neveni, čija se životna drama odigrava pred nama, ili Jovani, „njenoj genijalnoj prijateljici” (poređenje sa čuvenim romanom Elene Ferante na jednom dubljem nivou čini se sasvim umjesnim)? Da li je glavni junak posmatrač (svevideće oko kamere), depresija (to teško breme koje ostaje nakon što se svjetla reflektora ugase) ili seljanka Zora (Jovanina majka, koja u Neveninim sjećanjima zauzima više mjesta nego njena sopstvena porodica)?
Naša sagovornica na duhovit način, kroz vješto oslikane likove i diskretnu analizu najaktuelnijih događaja, hrabro zalazi u onostrano i glasno postavlja pitanja o tome kako će izgledati naš svijet u budućnosti i koliko će duše u njemu ostati.
Koja je to „kap” koja je prevršila čašu, presudila da temu potražite baš u svom neposrednom okruženju, u ambijentu u kojem zapravo i sami živite?
– Prazni parkovi, ljuljaške, tobogani, penjalice. To su kapi koje su bile presudne za moju inspiraciju da započnem roman. Kasnije, kad je priča oživjela i počela da meandrira kao da ima sopstvenu volju, kako uvijek i biva, pojavile su se i druge teme, važne za roman. Već više decenija živim u Novom Beogradu i sjećam se odlično da su osamdesetih, devedesetih godina, pa i početkom novog milenijuma, parkovi vrveli od djece. Danas nije tako. Sjećam se trenutka kada me je to posebno dotaklo i pretvorilo se u literarni motiv. Bila je subota, lijep, sunčan dan, prolazila sam kroz jedan park u naselju Stara Bežanija. Nije bilo ni jednog jedinog deteta. Gdje su djeca, pobogu – pitala sam se u sebi. I istog popodneva započela s pisanjem „Zveri”.
Spominjete 2027. kao u neku ruku konačno vrijeme našeg poraza, no to nije toliko daleko... Ima li prostora za optimizam ili?
– Svaki roman je, zapravo varijanta postojeće stvarnosti. Pitala sam se šta će biti te 2027. ako se ništa značajno ne preduzme. Biće još gore. Rađaće se sve manje djece, planeta će biti sve zagađenija, na političkoj sceni biće još više nereda... Smatram da smo civilizacijski već prilično poraženi. Dokaz za to je i korona virus. Znalo se da ovakva pandemija može da se dogodi, pa se, ipak nije radilo na razvijanju vakcine. Ili, kako reče filozof Noam Čomski, „mnogo je veći profit u pravljenju nove kreme za tijelo, nego u pronalaženju vakcine”. Ulažete u nešto što možda i neće zatrebati. Da li ima prostora za optimizam? To je složeno pitanje, teško je odgovoriti imajući u vidu globalni aspekt. Na kraju se, ipak sve svodi na ličnu perspektivu. Biti optimista znači imati zahtjeve prema sebi i orkuženju, to je dio naše odgovornosti prema budućim generacijama. Nemamo prava na pesimizam.
Tema Vašeg romana prosto je nezaobilazna bez pisanja o depresiji, kao pošasti ovoga vremena. Neko je rekao da je „depresija očajnički vapaj za ljubavlju”... Šta je zapravo s ljubavlju, tačnije gdje je ona?
– I u činjenici da je depresija jedna od najmasovnijih oboljenja današnjice leži poraz ljudske civilizacije. Šta nam vrijedi sva trka za bogaćenjem koju nameće neoliberalni kapitalizam, kad ljudi bivaju toliko psihički ranjivi. U ovom sumanutom svijetu postaje umjetnost sačuvati svoje psihičko zdravlje, odbraniti ljubav. Moj roman u fokusu upravo ima vječitu potrebu za ljubavlju, ili vapaj, kako vi kažete.
M.MILOSAVLjEVIĆ

---

Proza zastupljena u nekoliko antologija
Sonja Atanasijević objavila je romane: „Oni su ostali”, „Crveni krug”, „Bekstvo iz akvarijuma”, „Narandže za Božanu”, „Ko je ubio Alfija”, „Vazdušni ljudi”, „Velika laž” i „Spavaj, zveri moja”, i zbriku priča „Krilata tuga”.
Dobitnica je nagrade „Branko Ćopić” Srpske akademije nauka i umetnosti, i dva puta nagrade „Zlatni hit liber”. Njene knjige bile su u užem izboru za NIN-ovu nagradu, „Stevan Sremac”, „Žensko pero”...
Proza joj je zastupljena u nekoliko antologija i prevođena na francuski, engleski, bugarski, rumunski i makedonski jezik.