U organizaciji Uskočko guslarsko-pjesničkog društva „Petar Kršikapa” i Udruženja „Svetosavnici” povodom Dana velikog srpskog državotvorca Svetog Simeona Mirotočivog organizovano je književno veče pod nazivom „U svjetlosti očiju Svetog Simeona”, u Srpskoj kući, u Podgorici. Besjedili su hadži Radovan M. Radović i Nikola Nenezić Čudesni.
– Zamislite kako je bilo Stefanu Nemanji, Svetom Simeonu, imati za sinove Stefana, Vukana i Rastka, kasnije monaha Savu, svečovječanskog Božijeg čovjeka, rođenog na Ribnici, u srpskoj zemlji Dioklitiji, kasnije Zeti, koji je svojim blagodatnim zračenjem obasjao srpski rod. Koliko je mjesta koja svjedoče o njegovom prisustvu upijenih u narodno predanje širom srpske zemlje, do Savinog kuka, Savine vode, Savinog Luka, Savinog manastira, Savinog duba, Savinog počivala, pa sve do veličanstvenog Hrama Svetog Save na Vračaru, novog svjetionika vaseljene. U suštini bio je pravi monah. Starac Simeon, poslije velikih životnih i vladalačkih muka i uspjeha, ode za sinom Savom. To su temelji koje su utvrđivali Nemanjići, to su vidljivi graničnici, međaši i svjetionici, nemanjićkog srpskog roda, koje su gradili na svojoj zemlji. Noviji kvazi istoričari i srebroljupci bi rekli „okupatori” svoje zemlje. Njihova je vječna i neprolazna slava i na zemlji i na nebu, i oni opstaju kao veliki divni svjedoci Hristovog vaskrsenja i života vječnog. Na ovom prostoru sakupljeno je mnogo blaga ovoga svijeta. Interesantan je podatak, da je jedan dio sela Kamenice identifikovane ze vrijeme kralja Milutina kao Momušići, današnji Momišići u Podgorici, bio metoh Manastira Hilandara, a drugi dio Manastira Studenice. Nađeni su i temelji u neposrednij blizini Vaznesenjske crkve, koja je po predanju bila zadužbina Nemanjića, od čijeg je kamena izgrađen temelj Vaznesenjske crkve, gdje je izgrađen Saborni hram Hristovog Vaskrsenja, praktično na lokaciji Nemanjićke zadužbine i metosima manastira Hilandara i Studenice. Jedan od pirgova Sabornog hrama, posvećen je Svetom Jovanu Vladimiru, a drugi Svetom Simeonu - pojasnio je Radovan Radović.
Nikola Nenezić je rekao da se svetitelj zaradovao što se iz tjelesnog preselio u vječno i svetim liturgijama uzvisio se duhovno u sebi.
– Njegov život bio je put od strašnog ka krotkom, nekada gospodar, postao je sluga svima, dok zrni na visinama apostolskim. Ispoštovao je monašku krišku na Svetoj Gori što je među malim čudima lozica što ugađa Bogu i nebesnik koji proslavlja ljubav i očima što sve vidi i uzima prolazne zemaljske, a obdaruje i prima na nebu one što ne žele zemaljskom i mi ih slavimo i sa Bogom pominjemo... Sveti Simeon se držao za skute čvrstog i nepodmitljivog sudije i stajao je uz Cara kao vojnik koji je imao vjeru pravu, pravdu i sud, smjernost, ljubav prema bližnjima, darežljivost prema ubogima, znajući da je njegov gospodar na nebesima. Sveti Simeon, naš podvig i molitvenik, pred Bogom je udivio svoju volju da ga dostojno slavimo i pominjemo, a sebe njegovim djelom učimo i bodrimo snagom vjere - naveo je on.
A.Ć.

---

Stihovi u čast svetitelja
Na književnoj večeri u čast Svetog Simeona nastupili su pjesnici: dr Tripko Draganić, Vukić Garo Brajković, hadži Bogoljub Boban Velimirović Podgoričanin, Pavić Radović, Borislav Golubović i mr Slobodan M. Čurović Apis, dok je veče vodio hadži Ljubisav Bjelić Morački.