Pjesnik Marko Tomaš svojim stihovima osvojio je publiku širom nekadašnje Jugoslavije. Njegova poezija prevođena je na više evropskih jezika (engleski, italijanski, poljski i njemački). Autor je više djela, a za savremenu književnost kaže kako nije pretjerano zainteresovan za njene tokove.
– Ponekad me uhvati panika i pomislim da pod hitno moramo spašavati jezik. Previše se obrazaca ponavlja. Neki od njih vraćaju jezik u 19. vijek, čini mi se da me to pomalo plaši kao čovjeka koji uvijek zagovara progres. Kao da nedostaje hrabrosti da se pokušaju uraditi stvari koje nam, da grubo kažem, nijesu u tradiciji. Suludo je to s obzirom da više ne možemo govoriti o nacionalnim kulturama jer su barem zapadne kulture odavno premrežile jedna drugu, pa su, meni barem, ruska i američka književna tradicija u nekim stvarima bitnije od „naše” - kaže Tomaš.
• Ima li poezije danas ako nije subverzivna?
− Pitanje je što je danas subverzivno. Po meni je to možda jedino miniranje opšteprihvaćenih obrazaca, razbijanje totalitarnog mišljenja o tome što jeste poezija. Kod nas je uvijek tako. Mnogima je bitnije postati neka vrsta arbitra nego objaviti knjigu. E, to je jedan obrazac kojeg treba zgaziti. Otvoriti se prema publici. Otvoriti poeziju ljudima, vratiti im je, po meni je to ono što valja raditi.
• Čemu više književna kritika, ako je izgubila onu svoju nekadašnju potentnost?
− Nijesam siguran da jeste. Ona je izgubila značaj jer se priklonila postojanju interesnih skupina u književnosti, pa je jasno ko koga zastupa i zbog čega. To je provalila i publika, pa se nemamo što čuditi što više ne vjeruje nikome. Ali, kritika nam je potrebna. Možda potrebnija nego ikad, jer stvari znaju izmaknuti kontroli. Ipak se ne može sve ostaviti sudu publike. Stvar je u tome da nam nedostaje hrabrih kritičara kao što nam nedostaje i hrabrih pisaca, ljudi koji se neće skrivati iza nekakvih interesnih grupa već govoriti u svoje ime, a ponajprije u ime zdravog razuma.
• Šta Vas je kao pisca skoro razočaralo, a šta oduševilo u književnom svijetu?
− Što sam bolje upoznavao književni svijet to sam ljudski osjećao sve dublje gađenje. Gađenje u meni ponajprije izaziva licemjerje koje je imanentno većini stvari. Nadao sam se, naivno, kao mlad čovjek da postoji neko područje djelovanja u kojem to nije tako. A onda sam naišao na ušančene grupe s vrlo izraženim interesima da budu glavni arbitri ko je ko u književnosti. Ne znam otkud mi ikada ideja da bi to moglo biti drugačije, ali nadao sam se da ima ljudi koji govore u svoje ime, pa i da postoje skupine u kojima je moguć pluralizam mišljenja. Ako sam u nečemu imao sreće onda je to što sam pronašao, ipak neke niše, ljude, pojedince s kojima je moguće raditi, a da se ne slažemo nužno uvijek u svemu. Barem toliko slobode sam pronašao, što je bolje nego ništa, ali je opet premalo za jedno područje koje bi trebalo ponajprije da nas oslobađa, da oslobođenju teži, emancipaciji, otimanju od zadrtosti, plemenskog mentaliteta, lobija...
A.ĆUKOVIĆ

---