Manje-više u gotovo svakom vremenu savremenicima se postavlja približno isto pitanje: „Kuda ide savremena književnost?” Ovo je, nažalost, vrijeme globalne ugroženosti čovječanstva, sunovrata etičkih i estetskih načela, vrijeme individualnog posrtanja kroz pakao iz kojeg nastaje umjetničko djelo, kao duhovna potreba najdarovitijih da se angažuju u pronalaženju odgovora na pitanje „kuda ide ovaj brod”, smatra književnik Todor Živaljević, autor nedavno objavljenog romana „Knjiga zabluda i iluzija”.

Kako umjetnici uviđaju svu apsurdnost ovog vremena gdje čovjek nikad nije bio „nadmoćniji” nad prirodom, a da se iz te „nadmoći” ne nazire apokaliptični užas, oni naprotiv svojim senzibilitetom prvi osjećaju svoju i drugih nemoć tražeći izlaz iz bezizlaza. Čovjek koji piše osuđen je da piše, da stvara novu sliku svijeta. Da traga za formalnim iskazom vremena, koji je sve raznovrsniji i slobodniji što je dobro i za umjetnika i za umjetnost riječi samo da ne pređe u svoju suprotnost egzibicionizam. Gotovo po nepisanom pravilu svaka promjena je stvar pojedinca, koji naslućuje logos i etos umjetničkog razvoja, oporu istinu da je svaka promjena najprije proizvod aktivnosti pojedinca, ali da ulazi u opticaj ukoliko je zajednica usvoji. Primjećuje se težnja blagog izjednačavanja, zapravo smanjenja razlika između rodova i vrsta u okviru njih, stvarajući nekakve hibridne forme – smatra on.

Polemike oko NIN-ove nagrade se ne stišavaju. Šta je danas ona?

Obični ljudi će vam reći, kada je riječ o „događanju oko oko NIN-ove nagrde” sve je jasno. Nažalost, postoje mali ljudi koji su u stanju da uprljaju sebe i sve oko sebe. Dakle, prema svecu i tropar, drugim riječima i laureat. U vrijeme kada je politika određivala „dobitnika prestižnog priznanja”, Oskar Davičo je tri puta dobio NIN-a, ali ko danas za njega zna, a tek o djelu da ne govorimo. Ukoliko me sjećanje ne vara, nekad je NIN-ova nagrada povremeno dodjeljivana većinom glasova, odgovornih i kompetentnih književnih kritičara, članova žirija. Nažalost, danas ne mogu se oteti utisku, da su u žiri imenovane nekompetente ličnosti i, čini se neestetske i antisrpske proofilacije, koja je, sva je prilika, ulaznica u svijet diktirane „imaginarne slobode i dem(n)kratije”, što je jednako autokratiji. Lobisti različitih političkih ubjeđenja umanjuju „imidž” ove nagrade, kako autorovim izvrgavanjem ruglu Vukove i Ćosićeve uloge u kontekstu istorije kulture srpskog naroda, tako i nastavljanjem u istom maniru i u novom romanu negacijom pjesničke i životne uloge Desanke Maksimović. Stoga, čini se, da je književnik visokog ranga, Miro Vuksanović, u pravu, kada je konstatovao prije desetak godina da postoje „nagrade i nagrde”. Nažalost, ovo je godina nagrda. Po mom skromnom i, čini se, kvalifikovanom sudu u poslednjoj deceniji, na moju radost, samo su dva romana zaslužili epitet „romana godine”, a to su „Tesla, portret među maskama” Vladimira Pištala i „Veliki rat” Aleksandra Gatalice. To ne znači da nije bilo romana vrijednih čitalačke publike koji su izašli iz vidokruga NIN-ovog žirija.

Hoće li više iko čitati?

Može li robot da zamijeni emociju i razum? Može li gumena lutka zamijeniti čovjeka? Šta može zamijeniti knjigu? I krucijalno i, čini se pitanje svih pitanja, hoće li se u budućnosti čitati? Odgovor je: hoće! Sve kraći romani, kratke priče i pjesme. Predstavljjući svijet kao veliku knjigu koja se uvijek iznova piše i čita u samoći i tišini pročitava i razumije kao dvostruki odraz samog pisca u kontekstu vremena u kom živi. Djelo ne može da se piše ni na jedan drugi način, osim srcem. Dakle, ne može da se stvara bez ljubavi. U svakom slučaju, čitaće pisci jedni druge, studenti iz ljubavi prema književnosti, istoričari književnosti i kritičari po službenoj dužnosti, rijetki zaljubljenici u umjetnost riječi i još po neki neidentifikovani zaludnici. Dakle, nemali broj. Biće čitalaca, uprkos subverzivnosti tehnoloških dostignuća koja s jedne strane smanjuje, kao što i povećava broj čitalaca, jer šta može zamijeniti svijet knjige koji toplo pulsira u našoj ruci.

Na čemu trenutno radite?

Eh, kad bih znao rekao bih. Jedan roman je „povoju” i jedna zbirka pjesama, čini se da je „odrasla i spremna za udaju”. Radim, zapravo, na prikupljanju građe „o vremenu borbe za srpski jezik i ćirilicu u (ne)srpskoj Crnoj Gori”, koja se trese od podjela od kada postoji.

A.ĆUKOVIĆ

---

Nespremnost na dijalog ugrožava
Šta Vas, kao pisca, vrijeđa u savremenom književnom imaginarjumu?
Ranije me vrijeđalo mnogo toga: od bolesne ljubomore kolega po peru, do nipodaštavanja uloge književnosti u čovjekovom životu. Danas poštujem njihovu ljubomoru, jer to su ljudi koji misle da sam bolji od njih, kao i da je prijeko potrebna angažovanija uloga književnosti u smutnim vremenima. Iskreno, danas me ne vrijeđa, već ugrožava sve veća udaljenost između ljudi, kao i nespremnost za dijalog.