Početkom februara u Dvorcu Petrovića, izložbenom prostoru Centra savremene umjetnosti Crne Gore, publika će dobiti za sadašnje pandemijske uslove privilegovanu priliku da uživo vidi i doživi nove radove likovne umjetnice, vajarke doc. dr Ane Đukanović Miljkovac. Trenutno, njeni radovi iz postavke „Zumiranje 2” mogu se pogledati na Fejsbuk stranici Muzeja Hercegovine u Trebinju, izložbi koja je publici onlajn dostupna od sredine januara. Tamošnjoj, ali i publici u cijelom svijetu, onlajn je predstavila preko 70 radova – skulptura, slika, reljefa... uglavnom rađenih u glini i kombinovanih s drugim materijalima.
– U početku mi je taj (onlajn) način izlaganja bio stran, nekako čudan. Sigurno je da je najbolje vidjeti rad u originalu. Međutim, ako bolje razmislimo, koliko smo radova velikih umjetnika, koje jako volimo vidjeli u originalu, to bi bio mali broj. Kod mene je makar tako. Mi većinom na internetu ili u štampanoj verziji upoznajemo djela vizuelnih umjetnosti. U odnosu na trenutnu pandemiju, smatram da je to sasvim dobro rješenje. Zadovoljna sam što je na taj način organizovana izložba u Muzeju Hercegovine. Sa druge strane, izložba u Dvorcu Petrovića će biti fizički postavljena i moći će da se vidi makar mjesec dana. Otvaranja neće biti. U odnosu na situaciju kakva je sada, lijepo je postaviti radove, a dobro je za našu publiku da su institucije kulture aktivne i prave takve postavke - kaže Ana Miljkovac u intervjuu za „Dan”.
Čini se da ste radovima kojima ste se predstavili zumirali na poetičan način svakodnevicu običnog čovjeka. Zašto i kako ste se okrenuli toj temi?
– Nisam se namjerno bavila temom zumiranja. Jednostavno, pet- šest godina nisam izlagala, a radila sam. U nekim periodima mi se činilo da te serije radova nemaju baš veze jedne sa drugima. Ipak, na kraju, sam dobila jednu prilično komplikovanu, ali jasnu sliku. Vidjela sam da je svim radovima zajednička misao o sopstvenom mjestu i o mjestu, uopšteno, čovjeka u svijetu u kom živimo. Već odavno mi je bliska Paskalova misao da čovjek živi u provaliji između beskonačno malog i beskonačno velikog. Posebno sada, poslije novih otkrića u oblasti kvantne fizike, ona biva aktuelna, tačna. Kroz radove koje sam radila, vidjela sam da oni imaju jednu vrstu raspona, sitnih, znakova ili malih radova koji mogu biti djelići velikih kompozicija i slika. Idući tim tragom nastala je instalacija koja, po materijalu može da se spakuje u manji paket, ali postavljena u prostoru na neki način „privlači”, apsorbuje prostor, čini ga svojim. Ova instalacija će povezivati čak četiri prostorije u Dvorcu Petrovića na Kruševcu gdje ću imati samostalnu izložbu. Na jedan način, korišćenjem ogledala, „otvara” se prostor vani, izvan realnih zidova galerije. Instalacija se zove „Operacija na otvorenom srcu” i, u suštini, govori upravo o mjestu čovjeka, o njegovom odnosu prema prirodi u sebi i oko sebe, o ljudskoj patnji, na kraju o smrti.
Koliko je svakodnevica, naročito u ovo pandemijsko vrijeme izvor i frustracije, jednako kao i životne radosti?
– Kada je svakodnevica u pitanju, kod mene se stav prema njoj mijenjao u odnosu na moje godine, životnu dob. Ona može biti jednolična, rutinska. Sada smatram da je dobro sa tim se pomiriti. Pandemija može nešto od tih osjećanja da pojača ako smo u izolaciji, može da se pojavi strah, ali i ne mora. Ne bih previše pričala o njoj, dosta se priča, pa nemam šta da dodam.
Često se na humorističan način poigravate akterima Vaših reljefa – slika? Ili je možda više u pitanju poigravanje osjećanjima i sjećanjima, koja znaju biti intenzivna, ali su često i varljiva?
– Da, humor je i te kako dobrodošao, u onom filozofskom smislu da većina dešavanja, kojima dajemo previše važnosti nisu bitna, tj. previše smo lični, nemamo širu sliku. Kada se prilično toga sklopi u friz ili kompoziciju, može se vidjeti taj paradoks.
Nameće se tema ili možda ciklus košulja, muških i ženskih. Čini se da ste ih postavili i kao neku vrstu paradigme muško-ženskih odnosa, ali i odnosa unutar društva, čak i estetskog pitanja stila. Zašto Vam je bila potrebna njihova geometrija?
– Uvijek sam veoma voljela geometriju, ona daje vizuelnu jasnoću. A ta vrsta jasnoće mi je potrebna da bih se, putem rada, jasno sporazumijevala sa drugima. Muško- ženski odnosi jesu tema, i nije slučajno zašto se pojavljuje baš košulja i to jedan dio nje, dio grudi, za koje nekako podrazumijevamo da je na tom mjestu smještena duša. Tu je i srce. Ovaj dio je važan jer te odnose posmatram kroz onu Jungovu relaciju animusa i anime, tj. to mjesto košulje je u stvari znak, vizuelno navođenje na put koji vodi do Jastva.
Takođe, raznim keramičkim elementima koje postavljam navodim na sistem koji je sasvim kontra prirodi, to su društvene odrednice koje nas sve skreću sa puta koji bi po nas bio dobar. Ovo je sve, naravno moje mišljenje, stav, moja zapitanost i moj način za komunikaciju, povod za razmišljanje. To bi bio i cilj ovih izlaganja radova, jedna misao više za one koji vide izložbu. Što se pitanja stila tiče, ni ono nije bezazleno, ali njega sam upravo htjela da zaobiđem. Zato sam za radove birala tipične muške i ženske košulje, da ne bi bilo lutanja.
Glavnina radova – skulptura i reljefa – rađena je u glini, terakoti. Zašto ste se ovaj put odlučili za ovaj materijal? Takođe, u nekim radovima kombinujete i druge materijale – vunu, kao i plastične dječje igračke. Da li su te kombinacije odraz i vremena u kome živimo, u kome ne postoje jasne granice po mnogim pitanjima..., gdje se stvari-fenomeni određuju iz više uglova, ili je u pitanju nešto treće?
– Glina je primarni materijal, malo je reći da je meni omiljeni. Smatram da bi mi trebalo prilično vremena i koncentracije da opišem šta on za mene znači. Čudno je što ga na prvoj godini studija nisam upošte voljela, bio mi je veliki problem da uvučem ruke u glinu. Čudno se stvari ponekad promijene.
Vunu koristim kao dio rada koji želim da bude fluidan, nedefinisan, mislim da je lijep prirodni materijal sa puno potencijala, ali se njime nisam previše bavila. Tek namjeravam, imam planove za neke nove radove od vune.
Igračke su za mene otkriće. Nisu nove kod vizuelnih umjetnika, pa sam prilično bježala od njih, da ne bih ponavljala nešto što je neko drugi već „rekao”. Međutim, način na koji sam počela da ih koristim bio je u principu potpuno drugačiji od onog koji do sada znam, pa sam te radove ostavila kao takve. One su kod mene kulise, bukvalno namještaj, ali ne za neku fizičku sobu, već su Ja. To je snažno pitanje identiteta i zato će biti postavljeno odmah, u prvoj prostoriji Dvorca Petrovića, ona će nositi naziv „Selfie”. To je upoznavanje.
Za razliku od mnogih drugih savremenih umjetnika kod nas, publici ste predstavili i autoportret. Zašto je bitno da se umjetnik i na taj način (naročito danas) predstavi?
– Nisam sigurna da znam odgovor na to pitanje, jednostavno sam, u poslednje vrijeme radila neku vrstu autoportreta. Kada su slike - objekti u pitanju, radila sam svoje slike iz djetinjstva. Jedna od njih, velikih dimenzija, dva puta dva metra, biće izložena u centralnoj, najvećoj prostoriji Dvorca.
Ž.JANjUŠEVIĆ

---

Izaberi temu, uradi rad i predstavi se
Publika je manje upoznata s činjenicom da posljednjih godina često izlažete u inostranstvu. Možete li nas pobliže upoznati s tim segmentom Vaše karijere?
– To je jedan dio izlaganja koji mi je drag. Uvijek sam imala problem sa sobom kada je izlaganje u pitanju, posebno otvaranja izložbi, šta treba da radim na njima, treba li upošte nešto da kažem... Kod izlaganja u inostranstvu svega toga nema. Kod njih je lijepo i to što obično imaju neku temu, biram one koje su mi bliske, pošaljem rad, i time se sve završeva. Sve mi to odgovara.