Veliki problem srpskih stvaralaca u Crnoj Gori je nedostatak kritike, ocijenio je književnik Janko Jelić tokom izlaganja na „Danima Njegoševim 2021”, koji su usljed pandemije korona virusa održani juče onlajn sa učesnicima iz Crne Gore i regiona.
Tema sastanka je bila „Srpska književnost u Crnoj Gori”, a podteme „Savremeni srpski pisci u Crnoj Gori – društveni, kulturni i politički kontekst”; „Srpska književnost u Crnoj Gori – savremenost i istorijsko nasljeđe”; „Organizovana marginalizacija savremene srpske književnosti i njenih autora od strane državnih kulturnih, medijskih i finansijskih institucija”, kao i „Srpski kulturni identitet u Crnoj Gori kao noseći istorijski identitet”.
Jelić je dodao da je nezavidan status srpskih književnika i da to ne čudi u državi koja je utemeljena na poricanju srpskog imena i srpskog nacionalnog elementa.
Borbenost ove teme nosimo svi u kostima i možemo pokušati da je preciznije formulišemo, ocijenio je u pozdravnoj besjedi Milutin Mićović, predsjednik Književnog društva „Njegoš”.
− Ta tema nam je na leđima već više od dvije decenije. Dosadašnja vlast je srpsku kulturu u Crnoj Gori sistematski razarala. Htjela je novu Crnu Goru bez temelja i istorijskog pamćenja – kazao je, između ostalog, Mićović. On je izrazio nadu da za srpsku književnost i kulturu u Crnoj Gori dolaze bolji dani.
Književnik Radomir Uljarević je ocijenio da je „srpska književnost ogromni, živi organizam sa ogromnom patinom”.
– Pripadati toj književnosti je velika čast. I ova naša tema ne pripada samo kulturi, već se tiče izvan tekstualnih odnosa bez kojih se valjano ne može sagledati. Naša velika utjeha je Njegoš, a naša duhovna utjeha je blaženopočivši mitropolit Amfilohije – smatra Radomir Uljarević.
Iako ne živi u „žarištu teme”, književnik Zoran Kostić, kazao je da zna da nikada nije otišao iz Crne Gore, a da je ne ponese u srcu i kostima.
− Istorija pošasti o kojoj danas govorimo je duga. Ona nije samo u književnosti, ona nas precrtava kao civilizacijsku činjenicu. Opasnost je mnogo veća. Strahovite su mjere pravljenja jezika nesporazuma. Sva književnost nastala u Crnoj Gori i sve što je u njoj vrijedno jeste srpska književnost. Oni su riješili da pobijede u toj borbi i sve mjere su bile čist udar na identitet i kulturu – pojasnio je Kostić ističući da se dešava nešto što će zaustaviti taj anticivilizacijski proces.
− Čuo sam da se nešto promijenilo u Crnoj Gori ili mi se to samo učinilo. Čini mi se da se o tome samo govorka i da pisci o tome više maštaju, no što se to ispisuje djelima i porukama nove vlasti. Pisac i ne treba da pripada vlastodršcima, kao što je to bio slučaj s piscima koji su pripadali samo budžetu Vlade i vlasti DPS-a proteklih 30 godina, a i duže. Pisci koji nijesu htjeli da budu protiv Njegoša, Marka Miljanova, Miodraga Bulatovića..., srpskog jezika i ćiriličnog pisma, bivali su „šaptačkim mjerama” zabranjivani, a pravnima onemogućeni da se bilo gdje zaposle ili objave knjigu. Ova nova vlast čini novu „poharu” pisca na način što im kao tutore dovodi korisnike kulture, decenijama kulturne spavače, umirovljene u sopstvenim zvanjima i platama. Sada je red da nam kroje kulturnu politiku baš onako kako se i očekuje - penzionerski – pojasnio je predsjednik UKCG Novica Đurić.
Mr Višnja Kosović je istakla da je ovo živa, goruća tema koja zahtijeva duboko promišljanje.
− Čovjek je biće jezika, na jeziku i voli i pati, stvara na jeziku. Odnos prema identitetu se najbolje vidi kroz odnos prema jeziku. Jezik je simbol integriteta. U Crnoj Gori se dogodio nevjerovatan, paradoksalan napad na jezik. Stoga je došlo do pokušaja prekida kontinuiteta u našoj samobitnosti, koje je bilo jako bolno – pojasnila je Kosović.
Veselin Matović je istakao da se dugo bavio ovim temama, a naročito aspekta koji se ticao školskih programa i udžbenika.
– Programiranom latinizacijom Crne Gore i prestandardizacijom srpskog jezika, a koja im se nije primila, crnogorski vlastodršci podstakli su, iako paradoksalno zvuči, temeljno duhovno pročišćenje u ovdašnjem kulturnom prostoru - pojasnio je Matović.
Svoje stihove su čitale pjesnikinje Milica Bakrač i Sava Radulović, a obratila se i Ljubica Rajkić. A.Ć.

---

Nema referenci bez ozbiljne kritike
− Dosadno je ponavljati da su srpski pisci na margini, cijeli srpski narod u Crnoj Gori je zvanično nepostojeći... Uostalom, i u nekim boljim okolnostima književnicima nije bilo mnogo bolje, to je prosto opis radnog mjesta. Mislim da je naš mnogo veći problem nedostatak kritike i kad bih imao novca prije bih uložio u nekakvu asocijaciju mladih književnih kritičara, nego u bilo koje udruženje književnika. Budimo realni, to što nas ima, i što pišemo, nema nikakvu referencu bez ozbiljne kritike. Ovako smo u stanju čardaka ni na nebu ni na zemlji, bez selekcije i autocenzure, i u vječitom gonjenju za nagradama bez smisla, kao mačke koje jure za repom – mišljenja je književnik Janko Jelić.


Očuvanje duhovnog i kulturnog identiteta i književnog nasleđa
− Sve ono što smo prethodnih decenija radili iz stanja unutrašnjeg egzila (koji je kako to teoretičari egzila kažu: zanimljiv kao tema za promišljanje, a užasavajuće težak za življenje), vezano je za supstancu srpskog jezičkog bića, i za književno djelo izraslo iz tog jezika. Zbog svega toga, zbog naše gromoglasne riječi, iako iz geta, iz barake, iz rešetkama okovanog prostora, uspjeli smo da srpska književnost u Crnoj Gori predstavlja i čini jedan od najistrajnijih obrazaca čuvanja duhovnog kulturnog identita i književnog nasljeđa, srpski jezik i ćirilično pismo – smatra pjesnikinja Milica Kralj.