Događaju nam se čudne, zbunjujuće stvari. U takvom vremenu živimo i teško se prati njihov logički slijed. Ali, ako se čovjek potrudi da se duhovno odredi i mentalno centrira, onda zna i ko je, i šta je, i kuda će, kaže književnica Rada Gava, u razgovoru za naš list povodom njene zbirke „Bele priče” koje je književna kritika ocijenila kao svojevrsne „amanete”.
– Svijetla strana života je moje opredjeljenje. Glasam za svjetlost, ljudskost, dobrotu, poštenje, blagodarnost... Nijednog trenutka nijesam željela da potisnem u drugi plan činjenicu da sam vjerujuća osoba. Naprotiv, mislim da se to dovoljno vidi. Ne umijem da izmišljam istinu. Voljela bih da je i to u pričama prepoznatljivo. Nadam se da su moje priče čitaocima samo put do njihovih neispričanih priča. Neočekivano, meni su baš priče dale brojne odgovore. Kad iskreno priđete stvaralaštvu, nikada ne znate da li pišete priču – ili ona priča vas – pojašnjava Gava.
Ona vjeruje u budućnost knjige, iskreno i potpuno, kao i da će knjiga zauvijek ostati tajanstvena i draga čarolija kojoj se uvijek vraćamo.
Rada Gava rođena je u Pirotu, završila je Filološki fakultet u Beogradu. Radni vijek provela je kao profesor Srpskog jezika i književnosti u srednjoj školi u Beloj Crkvi, u Srbiji.
Kuda ide savremena književnost?
– Svjetski bestseleri, čiji su autori na najudaljenijim krajevima svijeta, u svojim knjigama govore o ljudskosti, čovječnosti, dobroti, prijateljstvu, iskrenosti. Pričaju o maloj ljudskoj sudbini na ovome svijetu i E. Ferante, i Murakami, i Bakman. Meni to znači da se u vrlo širokom luku i pisci i čitaoci vraćaju izvornim temama postojanja i opstanka, ponavljam – od ljubavi, uznemirenosti, straha, ponekad beznađa do porodične bliskosti. Možda čovječanstvo najzad shvata u kom smjeru treba da idu naša interesovanja i književnost, jer je već dugo otuđenost, kao velika hladovina u našim srcima, zaklanjala svjetlost.
Šta Vas je skoro fasciniralo u svijetu knjiga?
– Iskreno me iznenađuje i raduje brojnost novih autora i knjiga. To je neko svojevrsno obraćanje sebi i svom duhovnom biću. Lično, oduševili su me mlađi ljudi iz mog grada koji su već zapaženi, afirmisani i nagrađivani književnici. To vraća vjeru u stvaralaštvo kao životni model opstanka i posvećenosti.
Ima li književna kritika potentnost kao nekada?
– Čini mi se da niko nikome ne vjeruje, a vjerovatno razloga za to ima. Najrazličitiji interesi i uticaji razvijali su osnovno značenje književne kritike. Ona više ne može da ima snagu preporuke, još manje sugestije ili značenjske procjene. Slijepog vjerovanja u stav književne kritike mislim da odavno nema. Ne podržavam isključivost, ali ni potpunu proizvoljnost. Žao mi je što ne pobjeđuje književnost nego nečiji stav ili interes. Ali, definitivno, čitaoci ispravljaju sve njene greške.
Kako vidite budućnost malih kultura u sve globalizovanijem svijetu?
– Ne znam šta su male kulture. Mali su prostori sa kojih potičemo, ali nam je kulturna baština prebogata. Lično, mislim da ne primjećujemo kako živimo svoju viševjekovnu bajku. Čuju se i gusle i frule, kola i pjesme. Nosi se prekrasna nošnja, jedu divna jela. Običaji ne smetaju gradskom načinu života i obrnuto i sve to u prekrasnoj prirodi. Kao da nijesmo svjesni svega što imamo. Svjetska scena bi svu tu ljepotu sažvakala za jedan dan. Onda bi došao na red neko drugi, interesantan na kratko kao i mi, pa neko treći... Šta će nam to? Jer već smo dva svijeta dana trampili za dane koji nijesu u našem tradicionalnom duhu. Mlade treba da naučimo tome šta je i nas očuvalo. Treba da budu oprezniji i trezveniji, ali i jedinstveniji. Bolje da sačuvaju sebe nego da postanu dio svjetske šarene prolazne zabave i površnosti. Voljela bih da mladi sazrijevaju u „vatre doglasnice”, a ne da budu pajaci u kostimima kostura za Noć vještica.
A.ĆUKOVIĆ

---

Plašim se da svijet neće biti isti
Književnost i koronavirus?
– Užasava me sjećanje na bajku u kojoj se čitavo kraljevstvo zarazilo sopstvenim zlom. Sada mi ne djeluje bajkovito. Znam ljude koji su ovo vrijeme prinudne izolacije iskoristili za završetak svojih radova, nalazeći i u zlu neko dobro. Ali, kome ih pokazati, pročitati, kako dijeliti? Plašim se da svijet više nikada neće biti isti kao prije korone.