-„I da nije pjesnik, Milan Knežević bi se kao pjesnik rodio u času poniženja, kada je ni kriv ni dužan sjeo na crnu stolicu i dospio da robuje pod Spušku glavicu. A pošto je pjesnik već bio, on u tamnicu nije otišao goloruk, već naoružan sveskom i olovkom, tim jedinim nepobjedivim oružjem kojim se pjesnici brane”, zabilježio je akademik Matija Bećković povodom najnovije knjige Milana Kneževića, zanimljivog naslova „Robijaški refreni”, koja je objavljena u izdanju renomiranog podgoričkog izdavača „Unireksa”.
Bez progonstva, dodaje Bećković, robijašnica, karantina, izolacija, lazareta, emigracija - ne bi bilo ni Dantea, ni Šekspira, ni Servantesa, ni Puškina, ni Dostojevskog, ni Helderlina, ni Andrića, ni Crnjanskog, ni Milovana Đilasa, ni Solženjicina, koji je napisao da bi Brodski bio Puškin da je duže robovao. Na tu vječnu istinu podsjeća nas i naslov Kneževićeve zbirke.
– Sama činjenica da je većina pjesama u „Robijaškim refrenima” nastala tokom mog boravka u zatvoru i sudnicama najbolje govori o ljekovitom uticaju poezije u danima iskušenja i nepravde. Poetika ove knjige počiva na proživljenom iskustvu koje je trebalo „lirizovati” i svakako je to za mene bio izazov. Koliko sam uspio u tome procijeniće čitaoci, ali moja namjera je bila da prikažem jedan mikro svijet koji paralelno egzistira sa „spoljnim” na liniji apsurda i realnosti, da je teško procijeniti ko od koga zavisi. Uostalom, osuđenici imaju jednu izreku: „Nije teška robija, nego robijaši”, a ova knjiga je upravo moj istinski zatvorski teret koji sam podijelio u stihovima – kaže u intervjuu za „Dan” Milan Knežević, književnik, političar, osnivač i predsjednik Demokratske narodne partije Crne Gore, član predsjedništva Demokratskog fronta i poslanik Skupštine Crne Gore.
Kako vidite odnos pisac – vlast?
– Prošlo je vrijeme kad se piscima sudilo zbog njihovih knjiga, i koliko god to možda zvučalo morbidno, mislim da sad svi sa nostalgijom gledamo na ta vremena kad je jedna knjiga mogla izazvati toliku pažnju i uznemirenost da je sistem morao reagovati sudskim procesima protiv pisca. Meni je i danas fascinirajuća zatvorska sudbina Branislava Nušića, Borisava Pekića, Gojka Đoga ili Dostojevskog, Gumiljova, Mandeljštama, Paunda, Brodskog... kao dokaz o veličini tih ljudi i slabosti države, iako su neki od njih tragično završili svoje živote. Moj boravak na robiji i sudnicama nije bio zbog poezije, već političkih uvjerenja, ali ja ni tad nijesam prestao biti pisac, mada to vlast nije ni zanimalo. Zato mi se čini da se sada nalazimo u nekoj apsurdnoj potrošačkoj završnici svijeta u kojoj nema prostora za književnost ili umjetnost kakvu smo je nekada doživljavali ili proživljavali. Knjiga je dočekala sopstvenu smrt, a i dalje živi. Zato i jeste opravdano pitanje zašto onda uopšte pisati? I sam se pitam, a odgovor nemam.
Kako Vam izgleda naša aktuelna književna scena?
– Vjerovatno će zvučati narcisoidno, ali aktuelnu književnu scenu posmatram kao razbojište različitih književnih kružoka u kojima čuče neshvaćeni „geniji” koji kako vrijeme prolazi sve više vjeruju u dolazak Nobela nakon smrti. Jedan bivši ministar u predgovoru jedne knjige bezuspješno se trudeći da bude mudar napisao je: „Osnovna karakteristika ove spisateljice je ta što je sve svoje knjige napisala za vrijeme njenog života”. Tako se i meni nekada čini da će osnovna karakteristika značajnog broja „pisaca” biti pripadnost kružocima finansiranim od bivšeg režima, i da će i njima u pogovoru pisati da su sva svoja djela napisali za vrijeme bivšeg režima.
Na čemu trenutno radite?
– Za vrijeme kućnog pritvora prošle godine počeo sam pisanje romana koji predstavlja moj prvi izlet u prozu, ali i snažnu potrebu da kombinacijom žanrova i pripovjedačkih postupaka pokušam sažeti sopstveno poimanje književnosti. A ono se nalazi u knjigama Dostojevskog, Beloua, Singera, Darela, Borhesa, Markesa, Crnjanskog, Kiša... na granici gdje naracija prelazi u život, i život u naraciju. Osamdesetih godina prošlog vijeka u evropskoj filozofiji i književnosti promovisan je intelektualni nomadizam kao odgovor na različite „izme” koji su obilježili dvadeseti vijek. Upravo bih svoj boravak u književnosti i interesovanje za istu, nazvao stalnom nomadskom potragom za predjelima koji sigurno negdje postoje, samo nikad ne smijemo prestati da ih tražimo.
A.ĆUKOVIĆ

---

Pisci koji oduševljavaju
Šta trenutno čitate?
– Trenutno čitam Plutarhove „Slavne likove antike”, jer za vrijeme studija naprosto ne stižete da uživate u onom što vam se tad čini kao obaveza. A kontinuirano čitam Brodskog, Larkina, Odna, Stevana Raičkovića, Ivana V. Lalića, Jovana Hristića, Karvera, i sve ono što me podsjeti zbog čega sam se prvi put njima oduševio.