Nedavno je ugledni časopis za književnost u Indiji „Punch” objavio poeziju
Gojka Božovića, što se u ovdašnjoj književnosti smatra ogromnim uspjehom.
– Prva asocijacija bila mi je slika Indije. Bio sam prije nekoliko godina u Indiji, doduše, ne u Nju Delhiju, odakle je časopis „Punch” u kome su objavljene moje pjesme na engleskom, nego na drugom kraju zemlje, u gradovima Hijerabad, Pune i Mumbaj. To je jedan od najsnažnijih mojih doživljaja s putovanja. Nikada slika jedne zemlje nije bila u toj mjeri različita u odnosu na ono što sam o toj zemlji znao iz knjiga. To nije samo živopisna zemlja, o čemu govore svi koji su ikad govorili o Indiji. To je najprije raznovrsna zemlja po ljudima koje srećete, po gradovima koje vidite, po krajevima kroz koje prolazite. I te raznovrsnosti nisu izraz samo velikih raspona ove zemlje, one su gotovo jednako vidljive i u jednom te istom gradu. Na vrlo malom prostoru možete da vidite gotovo cijelo indijsko društvo sa svim njegovim podjelama i slojevima, rascjepima i nevjerovatnim razlikama. Drugo je zastrašujuća slika bijede u masovnim razmjerama. Nisu siromašni samo pojedinačni ljudi nego mnoštvene grupe, čitavi gradovi i oblasti s rijetkim i iznenađujućim pauzama besprimjernog bogatstva u moru ljudskog očaja. Sve što znate o bijedi morate poslije Indije iznova da promišljate. Druga asocijacija odnosila se na trenutak u kome su pjesme objavljene. Zatvorena su sva putovanja i ukinuti horizonti, tako da ostaju pjesme i tekstovi kao poruke u boci do nekog drugog prostora i iskustva. Prevod pjesme je jedan od najvećih rizika u kulturi, mnogo veći nego prevođenje bilo koje druge umjetnosti u drugi jezički i kulturni prostor. To je, u isti mah, i jezički i kulturni izazov. Ako ga savlada, pjesma dobija novo iskustvo i proširuje krug mogućih sagovornika – kaže Gojko Božović na početku intervjua za „Dan”.
Vjerujete li u budućnost knjige?– Smatram da su preuranjena i bezrazložna sva opraštanja od knjige kojima tako često prisustvujemo u modernom vremenu. U mnogo je većim iskušenjima budućnost uopšte, nego sama budućnost knjige. Na strani knjige je iskustvo da drugi mediji ne mogu da je zamijene u njenoj dugotrajnoj i istorijski provjerenoj ulozi. Knjiga u obliku koji poznajemo je savršen industrijski proizvod dugog trajanja koji, pored osnovne uloge nosača smisla, zadovoljava i antropološku potrebu za drugim i za dodirom. U novim vremenima i među tehnologijama digitalnog doba mnogim ljudima novih generacija knjiga djeluje analogno, pa samim tim i pomalo anahrono. To jeste činjenica novog senzibiliteta i nema nikakve sumnje da će pojedine vrste knjige u najvećoj mjeri preći na digitalni oblik, najprije tu imam u vidu leksikografiju i umjetničke monografije. Ali će i neki čitaoci uvijek radije čitati bilo koju knjigu u elektronskom obliku nego u štampanom izdanju. To nipošto nije kraj knjige, to je samo širenje dostupnosti knjige i njeno saživljavanje s ljudima novog iskustva i novih navika. Knjiga nije forma u kojoj se pojavljuje, knjiga je, prije svega, sadržaj i suštinski je važno da taj sadržaj bude vrijedan i dostupan. Utoliko tehnološki izazov nije presudan za budućnost knjige, ali druga dva izazova su suštinski važna. Jedno je temeljna marginalizacija kulture, pa tako i knjige, koja je najozbiljniji totalitarni izazov našeg vremena. Neobrazovanim i neobaviještenim ljudima je lako manipulistai i upravljati. Ljudi koji čitaju knjige su subjekti svog života i svoje sudbine. Drugo je kriza ukusa koja je globalni proces i dovodi do snižavanja vrijednosti i kriterijuma, pretvaranja književnih vrijednosti u puku zabavu i konzumiranje, kao i do svođenja neuporedivih svjetova književnosti, koji su uvijek stvarali kreativne, hrabre i zapitane, nesmirene i preduzimljive ljude, na samo jedan ton, na samo jedan ukus, na samo jednu vrstu sadržaja. Možda je to dobro za brzu hranu, ali je smrtonosno za književnost. I nepogrešivo anestetizuje društvo i konkretne ljude u njemu od svih važnih pitanja i od svake dublje misli. Bez dobrih knjiga naša budućnost ne može biti dobra. S njima, ona i dalje ostaje možda neizvjesna, ali svakako humanija i dostupnija ljudskom smislu.
Kuda ide savremeno izdavaštvo?– Izdavaštvo je jedan od poslova koji se u poslednjih trideset godina najviše i najbrže mijenjaju. Mijenja se način na koji se knjige pišu, mijenja se način na koji se knjige pripremaju, mijenja se način na koji se knjige štampaju, mijenja se način na koji se knjige distribuiraju i promovišu. Tehnološke promjene su olakšale pisanje knjiga i učinile dostupnijim objavljivanje knjiga. Nikada na svijetu nije bilo više novih knjiga nego danas. Ali, to nije povećalo broj čitalaca, paradoksalno, to je prije smanjilo broj čitalaca. Nijedna inflacija nije saveznik vrijednostima, a čitaoci se u obilju knjiga sve teže snalaze. Najveća promjena je u samoj strukturi izdavaštva. Izdavaštvo je sve do našeg vremena bio posao u kome su se spajali visoka kultura i tržište. U našem vremenu, zbog marginalizacije visoke kulture, taj savez je raskinut, tako da je najveći broj izdavača prekinuo praktično sve veze s kulturom ili te veze više nisu dominantno obilježje. To je globalni proces s različitim lokalnim izdanjima.
Šta Vas je skoro fasciniralo u svijetu knjiga?– Uvijek me fasciniraju dobre knjige. U novije vrijeme, više od drugih, knjige
Ljudmile Ulicke, Davida Grosmana i
Havijera Serkasa. I fasciniraju me čitaoci bez kojih knjige u pravom smislu i ne postoje.
Ima li književna kritika potentnost kao nekada?– Moderno društvo je društvo spektakla, glamura i marketinških strategija. Kritika ima uticaj samo u vremenima u kojima se raspravlja o vrijednostima. U modernom društvu se raspravlja samo o emocijama. Tu književna kritika samim tim ne može da ostvari uticaj, ali je još gore što opisane okolnosti onemogućuju samu ideju kritičkog mišljenja, što se u jednakoj mjeri odnosi i na umjetničku, društvenu i političku kritiku. Tako da uticaj kritike na sudbinu knjiga nikada nije bio manji u poslednja dva vijeka. A.ĆUKOVIĆ
Kultura nije tvrđava koja nas zatvara
Kako vidite budućnost malih kultura u sve globalizovanijem svijetu?
– Svijet je globalizovan, a smisao svake kulture, male ili velike, jeste u razlikama i neponovljivostima. Ako tehnički standardi, mjere ili saobraćajna sredstva i treba da budu svuda isti, kultura treba da iskazuje nove glasove, jedinstvena iskustva i izrazite vrijednosti svakog čovjeka i njegove zajednice. Kultura nije tvrđava koja nas zatvara u sebe, da bi nas odvojila od drugih, već najbolji način da se različiti i autentični glasovi čuju u svoj svojoj cjelovitosti i različitosti kako se svijet ne bi sveo samo na praktična pitanja koja su, nema nikakve sumnje, važna. Ali koja, ni najmanje sumnje nema, nisu dovoljna.
