Književna zadruga Srpskog narodnog vijeća iz Podgorice i „Zlatna Gora” iz Nikšića objavili su novu knjigu poezije pjesnikinje Milice Bakrač, neobičnog naslova „Gospode, nije nam hladno”. U pitanju je njena četrnaesta knjiga i posvećena je litijama, odnosno, odbrani svetinja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. O novom djelu, litijama i godini za nama, Bakrač govori za „Dan”.
Nova knjiga u „novom dobu”, koliko je sve ovo bio snažan motiv za njen nastanak?
– Novo doba? Sintagma koja zvuči neobično, koja obećava. Možda je dobro što ove dvije riječi u Vašem pitanju stoje pod navodnicima. Čini se da je zbilja prošlo(st) „ledeno i hladno” vrijeme, vrijeme straha i progona. Narod govori o slobodi. Mada, pjesnici nijesu naučili na nova vremena. Navikli na nevremena, žive nošeni vjerom i slobodom svog duha. Životare i žive. Moj najbolji prijatelj, veliki i čestiti pisac (prepoznaće se), jedan od onih koji su hapšeni u danima odbrane svetinja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, reče: „Oni misle da su me uhapsili, a ja sam zapravo slobodniji od njih.” I čitavo vrijeme, dok su neki od nas bivali saslušavani po onim „slušaonama” i sudovima, gdje su saslušavani i naš mitropolit Amfilohije, i vladika Joanikije, i brojno drago sveštenstvo, i vjerni narod – mi smo zapravo bili slobodni. Sloboda je naše doba. Sloboda je uvijek moderna, aktuelna. Ona se ne kupuje i ne prodaje, ona se ne naručuje jednim klikom na računaru. Ili smo slobodni, ili smo robovi, ponavljam, duhom. I to je nešto najvažnije. Zar to nije odgovor na Vaše pitanje. Takva sloboda jeste motiv za moju novu knjigu. Njen naslov je odgovor na sva pitanja i zagonetke današnjice: „Gospode, nije nam hladno”. Dakle, slobodni smo zahvaljujući Njemu. Slobodni, odani i živi. I nije nam hladno.
Koliko su litije kao fenomen uticale na savremeno stvaralaštvo?
– Litije jesu fenomen. Istorija. Pohod kakav ne pamti svijet. Možda još uvijek nijesmo svjesni kakvim očima nas je posmatrala zemaljska kugla. Litije su sasvim nova civilizacija. Narod sa ikonama i svijećama u rukama, po mećavi, ledu, snijegu, pod daždom, narod pun radosti i ljubavi. Narod, krstovi, barjaci, pjesme – epska i lirska poezija. Narod spreman na žrtvu i stradanje, na pokajanje, na praštanje, na podvižništvo... Lijepo je rekao pjesnik Matija Bećković, narod u Crnoj Gori se uspinje ka nebu. Ogroman je uticaj litija na savremeno stvaralaštvo. Možda će neko kvalifikovati uslovno rečeno „litijsku” poeziju, zapise, besjede, kao prigodne tekstove. Ja ne mislim tako. Svako slovesno zrno, samo je korica jedna velike praznične česnice. Jer, litije jesu praznik naroda koji je branio, i koji dalje brani svoju Crkvu. Svaki stih, prozni redak, svaka bilješka, bez obzira da li je djelo ruke pjesničke ili đačke (zapamtimo, u litiji nije bilo velikih i malih prinosnika riječi, u krsnim hodovima svi smo bivali isti), dakle, svako naše slovo, važno je kao pričest. Svaki trag, nota, fotografija, jav, poj, moleban izgovoren tokom svih tih dana, jeste crtica za istoriju. Zbog toga, savremeno stvaralaštvo, brojne zbornike, antologije, knjige pjesama pozdravljam iskreno i toplo, i svim autorima koji su doprinijeli njihovom nastanku, sestrinski se zahvaljujem.
Šta planirate u ovoj godini?
– Život me naučio da prećutim i male i velike planove. Zapravo, moji planovi se uvijek svode na skromnost i realnost: da budem zdrava, da budem uz svoju djecu, da i oni budu najzdraviji, dobri, srećni i slobodni. Knjige, poslovi, antologije, emisije, manifestacije, putovanja ne čine neke posebne planove. Virus opet može da se „nakašlje”, i da pokvari toliko toga. Ništa posebno ne treba planirati. Nek tkanje traje, a „konce da vežemo za Nebo”.
Da li je bilo teško prohodati „svetim hodom”?
– Ako mislite na litije ili knjigu, koja je posvećena litijama, odnosno, odbrani svetinja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, ništa nije bilo teško. Naprotiv, svaki korak je bio radost i ljubav. Mi smo koračali za najboljim ljudima koje je dao naš rod. Koji narod danas ima takvu ili sličnu privilegiju? U stopu, stazom svetosavlja, za mitropolitom Amfilohijem, za vladikama Joanikijem, Metodijem, Teodosijem... za krstonošama i pojcima, uz profesore, nastavnike, učitelje, doktore. Uz očeve i majke, uz radnike, zemljoradnike. Sa djecom koja na litijama „otimaju” svoje prve korake. Ne pamtim da sam u životu bila ponosna kao onog dana, kada smo došli pješačeći iz Manastira Ostrog do Nikšića. Bješe do podneva sunčan, a kasnije prohladan dan. U nepreglednoj koloni naroda, nijesu posustali ni starci niti mlade majke koje su vozile svoje bebe u kolicima i zastajkivale sa strane, da djecu utople i nahrane. Grupe mladića su nas sustizale dijeleći priganice i sir, vodu i sokove. Brinuli su, da ne bismo izgubili snagu. I nijesmo je izgubili. To je taj sveti, krsni hod, kojim se rijetko ide. Srećna sam, jer sam „jedan korak” te velike kolone.
A.ĆUKOVIĆ
One najteže dane ispratim i potisnem Božićima, Bogojavljenjima, Savindanima, Sretenjima, Vidovdanima...
Kada se osvrnete na godinu za nama, kako je ocjenjujete?
– Uvijek, kada bi pominjali godine, prošlost uopšte, ja se sjetim našeg Dobrice Erića. On nije volio prestupne godine. Smatrao je da su loše po srpski narod. Meni su sve godine – ljeta Gospodnje dobrote. Dođu i prođu. Budu i mučne i teške. Ipak, one najteže dane ispratim i potisnem Božićima, Bogojavljenjima, Savindanima, Sretenjima, Blagovijestima, Vaskrsenjima, Đurđev i Vidovdanima... tako i mitrovdanska zebnja, i nikoljdanska poledica ostanu iza nas. Opšti je stav da je 2020. godina bila mnogo loša, zbog strašnog virusa koji jedva jenjava, ipak, negdje mu se nazire kraj. Odnio je mnogo dragih ljudi, previše. Naš blaženopočivši mitroplit Amfilohije, vinuo se među svete... Kakva godina, neka bude kako narod kaže: „ne ponovila se”. Katkad se potrudila da bude i dobra. Zagrlile su nas litije. Poljubili smo slobodu. Rađala su se djeca. Bili smo marljivi. Pomagali jedni drugima. Bili bolji ljudi.