Reditelj Srdan Golubović pamtiće godinu na koju smo stavili tačku po uspjehu filma „Otac”, koji od premijere na Berlinalu niže nagrade na festivalima. Dirljiva drama o ocu koji se uprkos siromaštvu bori za svoju djecu dirnula je srca publike gdje god je prikazana. Ovaj film, koji je posvetio svom ocu, poznatom jugoslovenskom reditelju, dokumentaristi i scenaristi Predragu Goluboviću, na neki način je bio susret sa njim i njegovom estetikom.

Mnogo toga se dogodilo od premijere filma na Berlinalu prije skoro godinu dana. „Otac” je osvojio zavidan uspjeh na festivalima na kojima je prikazan. Da li ste zadovoljni prijemom filma?

– Kada ima premijeru na velikom festivalu film počne da živi nekim životom koji je van samog reditelja. Zadovoljan sam kako „Otac” živi iako je ova godina bila drugačija od prethodnih. U stvari, film nije prošao onoliko festivala i distribuciju kako je planirano zbog svega što nam se desilo zbog korone, pa u tako specifičnim okolnostima smatram da je zaista obišao svijet, ostvario zavidan uspjeh. Puno ljudi ga je vidjelo i reakcije su uglavnom jako dobre, te sam zadovoljan kako je protekla godina za ovaj film.

I ovaj film, veoma aktuelan, angažovan, sa izrazitom ličnom notom, reflektuje našu stvarnost, našu bijedu... Da li takve stvari prepoznaju na drugim meridijanima?

– Naša stvarnost, ta bijeda, okolnosti su u kojima žive neki ljudi oko nas. Ali, mislim i da film ima vrlo univerzalnu notu, tako da ta priča može da se desi bilo gdje, u Belgiji, Australiji... ali sa nekom drugom ikonografijom. Upravo mu ona daje jednu autentičnost, istinitost. S druge strane to je priča sa kojom može da se poistovijeti publika bilo gdje. Dokaz za to je nagrada publike u Berlinu, kao i stvarno dobre reakcije gledalaca gdje god je film prikazan. Nijesam puno putovao s filmom poslije Berlina jer je krenula korona, pa nijesam u direktnom odnosu sa njim kao sa mojim prethodnim ostvarenjima, i zato nijesam imao mnogo prilike da čujem šta ljudi misle, ali po onome što sam pročitao i čuo, shvatio sam da ljudi na svim kontinentima ovaj film doživljavaju veoma lično, kao nešto što se njih tiče.

Rekli ste nekoliko puta da je ovaj film na neki način Vaš dug prema ocu, poznatom reditelju. Da li ste razmišljali šta bi Vaš otac mislio o ovom filmu?

– Ovaj film je njemu posvećen jer se bavi temom očinstva i pozicijom oca. „Otac” je inspirisan njegovim kratkim fimovima, a poslednja sekvenca je direktan omaž njegovom kratkom filmu „U predahu”. Estetski postupak sam sjedinio sa temom filma da bih se, na neki način, sjedinio sa svojim ocem. Dok sam studirao, stalno sam bježao od uticaja oca, stalno sam gledao da radim drugačije filmove od onih koje je on pravio, ali sa godinama polako se vraćam tom uticaju. Smatram da je prirodan proces da svaki mladi umjetnik mora u sebi da izvede nešto što se zove umjetničko oceubistvo da bi izgradio svoj umjetnički identitet. S godinama se vraćam tom uticaju. To jeste ta autentična stvar koja povezuje mene i njega. Mislim da bi on bio veoma zadovoljan ovim filmom, jer„Otac” jeste vrsta filma kakve je on volio i pokušavao da snima. To jeste povezenost koju pokušavam sa njim da napravim. Pošto je svaka umjetnost lična, to povezivanje s ocem mi je pomoglo da prodrem što dublje, slojevitije i ličnije u ovaj film.

Šta stoji iza napada koji su se poslednjih dana mogli čuti na Vaš račun?

– Problem sa nama koji se bavimo društvenim temama je to što nas zapravo ignorišu, i niko se time ne bavi. Postajemo predmet napada tabloida samo onda kad stanemo na žulj sistemu, kada kažemo, kad podviknemo da je nešto urađeno nepravedno. Smatram da je to jedini razlog za napade tabloida. Političarima društveno angažovani umjetnici su opasnost samo kada postanu prepreka na putu ostvarivanja njihovih ciljeva. To što mi radimo njih ne interesuje previše, jer smatraju da smo manjina i da ne možemo da utičemo na ono što njih jedino zanima, a to su rejtinzi. Već dugo film i umjetnost nemaju uticaj na društvo i politiku kao što su imali u vrijeme, na primjer, francuskog „Novog talasa”. Umjetnost i kultura su izgubili značaj koji su nekada imali.

Korona je temeljno uticala na film. Gledamo filmove već mjesecima na mobilnom telefonu, lap-topu. Uostalom i „Oca” smo gledali na jednoj striming platformi. Na koji način će to uticati na sedmu umjetnost i filmsku produkciju?

– To je bio neminovan proces, za koji se znalo da će se destiti. Korona je to samo ubrzala. Striming platforme postaju sve prisutnije i važnije. Besmisleno je to ignorisati. S druge strane, smatram da će bioskopi opstati kroz festivale i neku vrstu art haus bioskopa. Međutim, distributeri i producenti će morati malo da promijene svoj pristup prema publici. Na primjer, glumci će morati da se pojavljuju na projekcijama i razgovaraju sa publikom, oni će za ulaznicu dobijati mnogo više sadržaja. Čini mi se da će djelovanje distributera, posebno autorskog filma, morati da se mijenja, a da će bioskopi opstati kao mjesta socijalnog života, gdje mi ne idemo samo da gledamo nego i razgovaramo o filmovima. Trebalo bi da stvaramo uslove za što bolje regionalne platforme kao što sada ima Sarajevo film festival, a da publiku edukujemo da ne gleda filmove na telefonu, nego makar na malom ekranu i da imaju koliko-toliko dobar doživljaj zvuka da bi se približili onome što film zapravo jeste.

Kako kažete, „Otac” ima život koji više ne zavisi od Vas kao autora, pa sigurno već imate neku temu za sljedeće ostvarenje?

– Polako radim, tek sam na početku, razvijam nekoliko priča. Ali, vidjećemo šta će ispasti od toga.

Kako 2020. godina nije donijela profit, pretpostavljam da će godina koja je počela biti mukotrpna kada su budžeti za snimanje u pitanju?

– Veliki problem će po meni biti evropski fondovi, ali mnoge države su već najavile pomoć. Nadam se da će se sljedeće godine vratiti stvari u normalu. Samo se plašim da će bioskopi dugoročno, pa sve i da se u narednim mjesecima završi cijela stvar sa koronom, trpjeti posljedice. Ali, tu su države da pomognu i gubitak u kulturi amortizuju.

Šta želite u Novoj godini?

– Želim svima zdravlje i da što prije koronu ostavimo iza nas. Ljudima koji se bave umjetnošću želim da vrijeme koje nam je preostalo u izolaciji iskoriste da rade na svojim projektima, druže se sa svojim idejama, i u ovom groznom vremenu pronađu nešto dobro, nešto stvaralačko.

S.ĆETKOVIĆ

---

Ako uspije da ostvari makar dio od onoga što je zacrtao, žrtva Vukčevića imaće opšti značaj
Reditelj Nikola Vukčević se prihvatio odgovornosti državnog sekretara za kulturu.

– Čestitam mu na hrabrosti i odluci da se prihvati pozicije državnog sekretara. To je velika stvar. Samo mi je žao što će mu to oduzeti vrijeme da radi na filmovima, jer on je darovit i treba da snima. Ali, s druge strane, ušao je u nešto što je od opšteg interesa. Ako uspije da ostvari makar dio od onoga što je zacrtao, žrtva Vukčevića – a jeste žrtva, imaće opšti značaj. Čestitam mu na hrabrosti da svoje vrijeme uloži u nešto što je pomalo sizifovski posao i zaista mu se divim što ima tu vrstu društvene odgovornosti prema kinematografiji i kulturi koja mu je dala priliku da se bavi rediteljskim poslom. Zaista, malo ko vraća dug svojoj sredini na adekvatan način. A, mislim da je Nikolina ideja da unaprijedi kulturu u Crnoj Gori. Moram priznati da sam bio zadivljen njegovim gestom. Želim mu mnogo sreće i ustrajnosti u tome, jer svi znamo da su budžeti za kulturu mali.