Akademik
Miro Vuksanović, redovni član SANU, književnik, dobitnik NIN-ove nagrade, Nagrade „Miroslavljevo jevanđelje”; pokretač i urednik: Antologije „Deset vekova srpske književnosti”, Naučnog izdanja djela Iva Andrića i pet edicija SANU, direktor Biblioteke SANU i urednik Tribine SANU. U 2020. godini objavio je knjige „Razgovor s Nemanjom” i „Brojčanik”, dobio Nagradu „Marko Miljanov”, Povelju za životno djelo i druga priznanja.
⢠Kako pamtite godinu za nama, kako poimate ovu globalnu pošast? – Ne povratila se i ne ponovila se prošla godina koju je, uz sve nevolje, više no što se inače dešava obilježilo kažnjavanje nemoćnih i najmlađih. Starci su kažnjavani da ne izlaze iz svojih kuća, da u svakoj vijesti, dan i noć, slušaju riječi užasa – „smrt” i „zaraza”, da ih obavještavaju „kakvi su brojevi”, što je novi naziv za bolesne i preminule ljude. Djeca su okrivljivana da prenose virus, da ne smiju da idu u kuće gdje žive starci, da moraju u školu pod maskama ili da slušaju nastavu preko ekrana, da sve bude po srpski ili po crnogorski rečeno: onlajn. Nedavno sam pročitao kako se diže hajka na male đake jer nijesu tačno na testovima odgovorili šta znače riječi: „paša”, „terzija”, „toka”, „rit”, „neimar”, „jeres”, „delija”... Žestok napad potpisuje fakultetska nastavnica maternjeg jezika, a ne vidi kakvu muku djeca imaju i ne vidi svoju krivicu za neumjesnu analizu testova koji liče na podvale. Htio sam, ovako, u dva primjera, u opštoj jagmi opisivanja koronske „epohe” da se čuje i glas koji od dodatih nevolja zaklanja starce i djecu.
⢠Neminovno je pitanje kako 2020. pamtite i u domenu profesionalnog, kako ste je u tom smislu „zaokružili”?– Nijesam, uprkos svemu, ostavio da tavori bilo koja od mojih radnih dužnosti. Uredio sam i objavio petnaestak naslova u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, Izdavačkom centru Matice srpske i Zadužbini Iva Andrića. Prva knjiga pristupnih besjeda prvih srpskih akademika pokazuje da su oni u 19. vijeku imali renesansno obrazovanje. Dvanaesto kolo Antologije „Deset vekova srpske književnosti” izlaskom kazuje da dobra literatura ne zastarijeva. Treće kolo naučnog izdanja svih Andrićevih djela, našeg nobelovca učvršćuje kao pisca srpskog jezika koji je njegov izbor. Novi broj Njegoševog zbornika Matice srpske posvećen je jeziku pjesnika koji samuje na Lovćenu. Sve smo to dobili u pandemijskoj godini i zato je ovakav račun neophodno obnarodovati.
U teškom dobu pisac se najbolje štiti pisanjem. To sam poštovao, ali sam uglavnom sastavljao književne fragmente, katkad uspješne, češće prigušene zadatim brigama. Obradovale su me dvije nove knjige. U jednoj, po izdavanju podgoričkoj, moja su biografska i autopoetička sabiranja, a u drugoj, beogradskoj, raniji putopisni dnevnici. Pominjem svoje nove knjige kao pobjedu ljudi u Udruženju književnika Crne Gore s
Novicom Đurićem i u „Laguni” s
Dejanom Papićem, koji vjeruju u moć knjige i kad milioni umiru od koronske zaraze. A rastužili su me odlasci prijatelja i srodnika, jer je svaki od njih odnio djelić mog svijeta.
⢠Kako pamtite Božić, kako ste ga kao dijete upamtili, kako su ga Vaši stari proslavljali, dokle sežu Vaša prva sjećanja kada je praznik ovaj najradosniji hrišćanski u pitanju?– Snijeg pod planinom, očeva sječa badnjaka u gustoj šumi, unošenje u punu kuću, zasipanje žitom, pominjanje „masne brade i pune kape”, položajnički odlazak u rođačku kuću kraj vodopada i „brojanje” srećnih varnica iz otvorenog šporeta, odjekivanje jutarnjih pušaka i čestitanja, mirbožanje, rasuta slama i lomljenje hljeba ispod sača, sve je to moje dječačko i sveživotno slavljenje Božića onamo gdje se sad vije poneki kućni dim i gdje kunja poneko staro čeljade. Crna Gora se najljepše iz daljine doživljava. Ona je za nas, koji smo u njoj rođeni i odrasli, sva u mašti i svjetlosti, u želji koja postaje veća što su nam godine veće. Takva želja je i čarovito vraćanje koje ne zastaje. O tome se mora ovako, pojačanim načinom, govoriti.
⢠Crna Gora u srcu, Vaš zavičaj... njegov eho u Vašem djelu...– Zavičaj je prva izgovorena riječ, majčina briga i očeva strogost, brdo odakle izlazi sunce i igra oblaka pod vedrinom, prvo napisano slovo i učenje tablice množenja koja se uvijek umnožava, sve što se obnavlja dok je pamćenja, sve što nema kraja, sve što je preoblikovano stiglo u moje knjige, s namjerom da, po prirodi stvari, sastavi pun krug onamo odakle je krug započet.
⢠Prije samo godinu dana svjedočili smo veliko čudo Božje u Crnoj Gori. Litije, kao svjedočanstvo buđenja vjere i naroda i vjere u narodu predstavljaju svojevrstan fenomen, čudo... Kako ste ih Vi doživjeli i šta mislite o tome?– Dugo su u Crnoj Gori bile savijene litijske zastave. Dugo se na svaki sveti dan hodalo bez krstova u ruci, zemljom koja je ime proslavila u borbi „za krst časni i slobodu zlatnu”. A kada su se razvile litijske zastave i u rukama zasijali krstovi, ljudi u mironosnim kolonama dobili su svoju zlatnu slobodu. Nekad je takvu slobodu lakše dobiti, nego izgubiti. O tome su pisali dvojica Moračana, patrijarh
Gavrilo Dožić i mitropolit
Amfilohije Radović. Ima ko njihovo štivo da čita.
⢠I na kraju, očekujete li i gajite li nadu da će u budućnosti moći da se povežu, rekla bih, dobrano pokidane niti kada je u pitanju relacija Srbija – Crna Gora, a u domenu kulture, književnosti. Šta je s jezikom, ćirilicom, književnošću, kasapljenjem školskih lektira, protjerivanjem srpskih pisaca?– Nadam se da će sadašnji i budući glavari Njegoševe zemlje kad budu dolazili u Srbiju tražiti Crnogorce onamo gdje ih najviše ima, u središtu i sjedištu koje su zaslužili, a da neće kao njihovi prethodnici dijasporu tražiti samo u ravničarskom selu sa oltarskim oznakama u birtiji. Ako se to desi, lako ćemo vidjeti da su nam isti jezik, vjera, ime i pismo. Za početak to je dovoljno.
Mila MILOSAVLjEVIĆ
Nemam običaj da mijenjam svoje običaje
⢠Koje prioritete, planove, ciljeve postaviste sebi u 2021?
– U 2021. godini ću nastaviti započete poslove i pokušati da ih uvećam. Nemam običaj da mijenjam svoje običaje.
Jedino bih na to pristao ako bi to bila cijena da korona ode kako je i došla - odjednom i što prije, da se osveti onome koji to zaslužuje. Samo još da doznamo kako mu je ime i ima li prezimena.
