Svjedoci smo trenutka koji proziva sve naše gordosti i podsjeća nas da sagledavamo svijet kao cjelinu koja zavisi od umijeća prevazilaženja tih gordosti. Insistiranje na podjelama jedna je osobina ljudske vrste koju je pandemija ismejala, ali se isto tako ne možemo zavaravati da se ustrojstvo svijeta zasnovano, između ostalog, na nacionalnim identitetima, može mijenjati. Poštovanje tih identiteta jedan je od zaloga očuvanja globalne stabilnosti na zdravim osnovama, posebno se pri tome nadajući da će nacionalni identiteti koji su među sobom bliski i baštine mnogo toga zajedničkog, iz ove i sličnih situacija izvući pouke da se samo uzajamnim poštovanjem i pomaganjem može ostvariti kvalitetan suživot. O tom kvalitetu svakako se u velikoj mjeri stara kultura. Podsjetio bih, stoga, i kroz ovaj današnji razgovor, da je zadatak svih institucija kulture, među kojima je na prvom mjestu Ministarstvo kulture i informisanja Srbije, na čijem sam čelu, da uloži maksimalan napor kako bi se kultura učvršćivala i unapređivala te tako unapređena predavala generacijama koje dolaze, kaže Vladan Vukosavljević, ministar kulture i informisanja Republike Srbije u ekskluzivnom intervjuu za „Dan”.

Kakav je Vaš stav po pitanju srpskog jezika i ćiriličnog pisma u Crnoj Gori?

– Nacionalno pismo je naš ponos i dio kulturnog identiteta, iako je, s druge strane, poznavanje oba pisma, i latiničnog alfabeta i ćiriličke azbuke, svakako komparativna prednost. Međutim, svjedoci smo kako duh vremena i dominacija latinice u globalnim okvirima utiču na održanje nacionalnih pisama. Viđao sam latinične natpise na raznim objektima širom Srbije. Oni preovlađuju. Kada sam upitao domaćine zašto nije upotrebljena ćirilica, većina odgovora svodila se na to da jednostavno nisu primijetili koje su pismo koristili prilikom ispisivanja naziva. S tim u vezi, postoji opasnost da ćirilica jednim tihim odumiranjem bude potpuno marginalizovana kroz nesvjesno preuzimanje višedecenijskog dominantnog obrasca iz okruženja – latinice, i ravnodušnost ili čak prezir prema sopstvenom narodu i njegovoj kulturi koji se ogleda u sveprisutnom stavu „kakve veze ima kojim pismom pišemoËŽ. Dakle, ukoliko ne budemo svjesni krunskog dragulja svoje kulture, odnosno svog ćiriličnog pisma, nećemo imati šta da prenesemo potomcima. Borba za ćirilicu dio je misije očuvanja nacionalnog identiteta, poput nastojanja da očuvamo Kosovo i Metohiju tamo gdje im je jedino i mjesto, u Srbiji.

Neminovna tema jeste „buđenje naroda” u Crnoj Gori. Kako Vi čujete taj glas naroda?

– Status srpskog naroda i Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori delikatna je i osjetljiva tema decenijama unazad. Kulturno-istorijski identitet srpskog naroda u Crnoj Gori je prisutan i jasan, bogat istorijskim dokazima i kao takav odavno istorijski potvrđen. Vjerujem da kulturno nasleđe samo za sebe govori preciznim i razumljivim jezikom, što je uvijek kroz istoriju i činilo. To jeste i može biti onaj sveprisutni glas tradicije i kulturnog identiteta, koji u trenucima kada se neupitnost ipak stavlja pod znak pitanja, pomaže da se koriguje loše postavljen scenario. Crkve i manastiri, kao kulturno-istorijsko nasleđe naroda, svojim dugim istorijskim trajanjem rječito sami po sebi govore o pitanjima identiteta i pripadnosti, o tome ko ih je napravio, kada i zašto.

Kakvo je Vaše mišljenje o otimanju crkvene imovine, zapravo svetinja, koje između ostalog svjedoče kako istoriju tako i jedan kontinuitet koji je daleko iznad zemnog, u katastrima zapisanog, u evropskoj valuti mjerljivog?

– Ambicija da se crkvena imovina stavi pod nadzor države otvara prostor za potencijalne zloupotrebe i svojom pojavom djeluje kao prilično trapavo izveden proces, ali koji, nažalost, nije sasvim trapav u svojoj osnovnoj namjeri. Riječ je o presedanu koji je zabrinjavajući i ima negativne konotacije. Mi sa pažnjom pratimo događaje u Crnoj Gori i pružamo razumnu podršku ne samo sveštenstvu i vjernicima SPC već i svim ustanovama i djelatnicima koji baštine tradiciju srpske kulture.

U Crnoj Gori trenutno postoji suočavanje logike našeg savremenog doba, koja govori o vlasničkim listovima, katastru i upisu, sa osam vjekova dugim trajanjem sakralnih objekata, sa jednom burnom i živom istorijom naroda i Crkve, gdje, čini se, dolazi do kolapsa logike i kolapsa trezvenog načina rješavanja problema. Bez želje da se miješam u zakonsku regulativu susjedne države, moram da primijetim da je Zakon o slobodi vjeroispovesti u Crnoj Gori donijet nekako na brzinu i bez konsultacije sa svim zainteresovanim stranama. Reakcija naroda na takav zakon za mene je očekivana, i važno je naglasiti, ta reakcija je za sada mirna, staložena i dostojanstvena. Takva treba i da ostane. Vjerujem da će u Crnoj Gori prevladati zdravo rasuđivanje i da će biti pronađeno jedno spretnije, realnije i razumnije rješenje. Svaki korak u nekom drugom pravcu mogao bi da bude veoma opasan i zapaljiv, pogotovo u društvu jakih podjela i izraženih emocija.

Da ne ostane na margini, premda su nas mnogi događaji, uključivši i pošast pod nazivom,,virus korona” malo odaljili od pitanja nasrtaja na naše svetinje i spomenike kulture na Kosovu i Metohiji, recite nešto o tome: dokle se stigli i šta zapravo radite u cilju njihovog očuvanja?

– Kosovo i Metohija, kao jezgro srpskog kulturnog i istorijskog identiteta, zavređuje posebnu pažnju. Pri tome ne mislim samo na one spomenike kulture koji se već nalaze pod zaštitom Uneska, već i na očuvanje ugroženih ambijentalnih cjelina kao srpskog kulturnog blaga – bitnog segmenta evropske i svjetske baštine. Tu je saradnja sa Uneskom svakako bitna, ali čini mi se da je još važnije neprestano isticati šta je Kosovo i Metohija Srbiji i Srbima, kako ne bismo, a tu prije svega mislim na mlađe generacije, izgubili svijest o tome, što je potencijalno opasnije od fizičkog neprisustva na nekoj teritoriji.

U kojoj mjeri i kako Ministarstvo kulture i informisanja podržava rad medija kroz projekte namijenjene Srbima u regionu, dijaspori...?

– Sa žaljenjem moram da primijetim kako je medijski prostor Crne Gore sve manje otvoren za srpske medije. Pozivajući se i ovdje na pitanje očuvanja nacionalnog identiteta na cjelokupnom srpskom kulturnom prostoru, medijske kuće koje van granica Srbije rade na očuvanju tog identiteta uvijek će imati našu naklonost i podršku. Da li je moguće da se za srpske medije nađu modaliteti trajnog finansiranja u zemljama u kojima su prisutni, pitanje je koje treba rješavati.

Mila MILOSAVLjEVIĆ

---

Nasleđe na KiM bitan dio srpskog kulturnog prostora, njegova stožerna tačka
– Stanje srpske baštine na Kosovu i Metohiji pitanje je kulturnog identiteta prvog reda, kao što sam više puta naglašavao. Naše nasleđe na Kosovu i Metohiji izuzetno je bitan dio srpskog kulturnog prostora, njegova stožerna tačka. Svjedoci smo da na Kosovu i Metohiji skoro svakodnevno dolazi do pokušaja prisvajanja i otimanja srpskog kulturnog nasleđa, uz poslovično falsifikovanje i prekrajanje istorijskih činjenica. Prvi, značajan korak u dugotrajnoj borbi očuvanja srpskog nasleđa na srpskoj zemlji jeste neprihvatanje prijema tzv. Republike Kosova u Unesko, što je pokazatelj da većina svijeta, ipak prihvata argumente istine i prava prije nego argument sile. Veoma je teško ignorisati činjenicu da na Kosovu i Metohiji, između ostalog, postoji više od 1.300 srpskih crkava, manastira i crkvišta.