Glumac Goran Slavić prepoznatljivo lice Gradskog pozorišta Podgorice, od kada je zakoračio na scenu sada matičnog teatra, plijeni nadahnutom igrom u predstavama, kako za djecu, tako i odrasle. Mostarac po rođenju, Slavić od devedesetih svojim domom zove Herceg Novi, odakle je krenuo na Cetinje gdje je završio glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti. Domaća publika svih uzrasta poznaje ga sa pozorišne scene, filmofili ga prepoznaju po ulogama u ostvarenjima „Pare ili život” i „Igla ispod praga”, kao i TV komediji „Daj baba glavu”. Slavić, koji je glumu učio u klasi Bore Stjepanovića, osvojio je Sterijinu nagradu za najboljeg mladog glumca Pozorja mladih 2006, Nagradu za glumačku bravuru mediteranskog teatra „Purgatorije” – Tivat, godinu kasnije i Nagradu za izuzetan doprinos u razvoju pozorišnog izraza „Plaketa Ivane Tomičić” Centra za kulturu Tivat, 2008.
• Kao glumca koji igra na svim scenama svog matičnog pozorišta šta preferirate – predstave za djecu ili odrasle. Da li postoji razlika u glumi za „malu” i „veliku” publiku?
– Gradsko pozorište je moja matična kuća i tu sam već 12 godina. Radimo kao i do sada, punom parom. Trenutno je sve stopirano zbog ovog novonastalog stanja, nadamo se da će pandemija što prije proći. Nema tu razlike. Publika je jedna i uvijek traži dobru glumu. Razlika je samo u ulogama koje igramo. Da se ne ponavljamo, nego da svaki put ponudimo nešto novo publici.
• Šta je to što Vam nakon spuštanja zavjese govori da je predstava „pogodila metu”?
– Jedino mjerilo da li je predstava pogodila metu je publika. Ako vas publika ne nagradi na kraju predstave – znate gdje ste.
• Godinama držite školu glume za djecu i mlade. Šta je tajna posvećenosti radu sa djecom?
– Već sedam godina držim školu glume u Herceg Novom i radim sa djecom uzrasta od pet do 20 godina. Raditi sa djecom je veoma delikatna stvar. Tajna leži u strpljenju i razumijevanju za njihove godine, morate imati sposobnost da im priđete i kroz njihove oči im približite glumu. Gluma u samoj suštini i jeste igra. Učim ih da kroz igru sa određenim pravilima upoznaju svijet glume. Program rada se sastoji od niza vježbi koje smo radili na prvoj godini studija glume, naravno u ovom slučaju je to prilagođeno njihovom uzrastu. Radimo vježbe disanja, impostacije glasa, artikulaciju govornog aparata, artikulaciju tijela. Na kraju godine uradimo neku mini-predstavu u kojoj su objedinjene sve vježbe koje smo prošli u toj godini. U suštini, učim ih da budu komunikativni, otvoreni, da misle svojom glavom, ma koji god posao sjutra radili. Njih troje je uspjelo da upiše fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu, Novom Sadu i na Cetinju.
• Koliko je to inspirativno, i da li je ljekovito u vremenu u kojem živimo?
– Ljekovito je i za djecu i za mene. Pogotovo za njih jer žive u doba fejsa, instagrama... Ovi časovi im dobro dođu da se malo odvoje od ekrana. Zato na časovima najviše radimo improvizacije gdje će razvijati svoju maštu i uključiti mozak. Zamisliti „šta bi bilo kad bih ja bio…”, „šta bih uradio u toj i toj situaciji”, tako da oni sami kreiraju svoje vježbe, a ja ih samo usmjeravam. Bitno mi je da ih oslobodim treme i napravim od njih misleće male glumce.
• Šta kažete klincima iz školice koji žele da im gluma bude životni poziv?
– Podržavam ih u tome u potpunosti ako je to zaista ono što stvarno žele. I pomažem im u pripremi za prijemni ispit. Za sada je njih troje upisalo glumu. Sa druge strane kroz dugogodišnji rad u školi glume učim ih da glumački poziv nije ni malo lak, da mora dosta da se radi. Sjećam se svojih studija. Predavanja su nam počinjala u 8 sati ujutru i trajala do 6 popodne. Nakon toga imamo kratku pauzu za večeru i vraćamo se u vježbaonu da bi stigli da pripremimo vježbe za sjutrašnji dan. Obično bismo završili sa radom oko 23 časa, nekada i kasnije. I tako četiri godine. Naša sreća je što smo imali profesora koji je brinuo o nama u svakom smislu te riječi. Naučio nas da je za ovaj posao potrebna gvozdena disciplina i veliko odricanje. Bilo je tu i krvi i znoja, smijeha, suza, ali na kraju sve se to isplatilo.
• Skrenuli ste pažnju publike i kritike u filmu „Igla ispod praga” Ivana Marinovića, i čini se da ste dobro iskoristili priliku, jer su kritike bile pozitivne. Da li je pozorište Vaš konačni izbor, a film samo izlet, ili želite da idete dalje, ka filmu, malim ekranima?
– Glumu sam upisao gledajući filmove. Inače, poznajem našu kinematografiju do tančina, uz nju sam odrastao i ona me je privukla da se bavim ovim poslom. Prije prijemnog ispita odgledao sam bukvalno jednu predstavu, a evo iza sebe imam preko 50 predstava, a igrao sam u svega par filmova i serija. Nadam se nekom obrtu i priželjkujem malo više snimanja. Moj prvi profesionalni film je „Igla ispod praga”, sjajna ekipa, sjajan film… prije neko veče sam ga baš gledao. Ponosan sam i zahvalan što sam bio dio jednog takvog projekta i priželjkujem još takvih ostvarenja.
• Živimo u delikatnom momentu - zatvoreni u kuće, čekamo da prođe epidemija. Nisu usamljena mišljenja da nakon korone treba „okrenuti novi list”. Šta bi po Vama trebalo da promijenimo u svom ponašanju?
– Savjetovao bih ljude u ovim teškim vremenima da budu strpljivi, disciplinovani i da misle svojom glavom. Da manje čitaju sadržaje koji ih zamlaćuju i ispiraju mozak. Odložite svoje telefone makar sat vremena dnevno i radite nešto drugo. Živimo u vremenu u kojem nas neprestano bombarduju informacijama, a mi ne znamo šta ćemo sa tom količinom informacija. Naš mozak i ne stigne da ih obradi u toku jednog dana. A te informacije su pretežno tekstovi koji vam serviraju sve na gotovo, tako da vi nemate šta da mislite svojom glavom. „Sve ti je brate servirano i šta ima kog đavola da se ti trudiš i donosiš svoje mišljenje i imaš svoj stav”. To danas nije poželjno. „Šta ima ti da misliš, zašto bi bilo ko bilo šta trebalo da misli...” Okrenite se oko sebe i gledajte šta se dešava i na osnovu toga izvodite zaključke. Proći će i ova korona, kao što i rat prođe, treba i dalje živjet`. Ali, ljepše i bolje. Ostanimo doma i preispitajmo se svi na kojoj smo raskrsnici pogrešno skrenuli.
S.ĆETKOVIĆ


Ugasiti na sat uređaje koji nas zamlaćuju

• Šta radite tokom dana izolacije, šta čitate, gledate, kako provodite ove dane? Šta savjetujete čitaocima, kako da prekrate vrijeme u kući?
– Našao sam sjajnu zanimaciju. Pošto volim da majstorišem, a vidim da će ovo potrajati, odlučio sam da sredim fasadu na spratu zgrade u kojoj živim i moram vam reći da mi odlično ide. Ako propadne gluma otvaram firmu za izradu fasada (smijeh). Tako da ako vidite nekog ko visi sa zgrade po balkonima, taj sam. Pored toga igram se sa svojom djecom, treniram, čitam knjige, gledam serije i pišem nešto, ali o tom-potom. Savjet za čitaoce… Nek rade ono što vole, naravno u svom stanu, kući. Da se oprobaju u nekim novim vještinama. Da se bave domaćinstvom, ovo im je jedinstvena prilika, kad ne trče za nebitnim stvarima. I da makar sat vremena dnevno ugase sve uređaje koji ih zamlaćuju i ispiraju im mozak, televizore, telefone, tablete, kompjutere. Da domaćice opet budu domaćice, domaćini da budu domaćini.