Aforističar Bojan Rajević nedavno je u izdanju Udruženja književnika Crne Gore objavio knjigu „Putokazi za Nedođiju”. Rođen je 1988. godine na Cetinju. Diplomirao je na Studijskom programu za srpski jezik i književnost u Nikšiću. Objavio je knjige: „Brodogradnja u boci” i „Aforizmi”, a koautor je knjige „Maraton na kratke staze”. Dobitnik je nekoliko nagrada. O svojoj novoj knjizi, aforizmima i satiri, Rajević govori za „Dan”.
• Gdje nalaziš inspiraciju za svoje aforizme?
– Bitno je biti usredsređen na jezik, na riječi, osluškivati ih, opipavati njihov puls, mogućnosti upotrebe, različite kontekste u kojima se mogu javljati, ovladavati njihovim značenjima.
• Zašto baš „Putokazi za Nedođiju”?
– Prva asocijacija, za mene važnija, jeste na Petra Pana i njegovu Nedođiju, sa svim što ona znači, dakle, prostor igre, mašte, djetinjstva. Međutim, lukaviji čitalac će odmah znati da, ako mu je do Nedođije, ne mora nigdje da ide.
• Jesu li svi naši putokazi u životu samo za Nedođiju?
– Optimisti i pesimisti su se već saglasili da jesu. Tome nemam šta da dodam.
• Kako vidiš odnos psovke i satire, aforizma?
– Rastko Zakić je napisao da je „satira vještina da se nekome biranim riječima kaže da je govno”. Taj aforizam je, vjerovatno, najbolji odgovor na ovo pitanje. Dakle, akcenat je na biranim riječima. Ukoliko se odmah ide na psovku koja nam je najčešće na vrhu jezika, tu se ne osjeća da postoji bilo kakva selekcija. Mnogo je skribomana i skribomanki, da budem rodno senzitivan, koji, pri pisanju aforizama, pribjegavaju upotrebi lascivnih riječi radi njih samih. To onda bude jeftino. Protiv samih psovki nemam ništa, ako su u stanju da ostvare neku estetsku funkciju. I to se često dešava. Psovke su dio našeg jezika i jednako koliko i ostale riječi mogu biti suvislo i nesuvislo korišćene u književnosti.
• Na koji način pišeš?
– Neko vrijeme pamtim riječi, sintagme, polurečenice koje imaju potencijal da, kad porastu, postanu aforizam. Sva magija se sastoji u tome da se u vezu dovedu riječi koje bi, inače, teško mogle da budu zajedno. Aforizam je, onda, kao i poezija, neka vrsta prisilnog braka između riječi. Najbolje kod aforizama je to što se mogu pisati i u hodu, a veliki broj aforizama zastupljenih u poslednjoj knjizi je tako i nastao.
• Šta smatraš pogubnim po satiru, a šta plodnim?
– Najpogubnija po satiru je, svakako, sujeta, koje, nažalost, ni satiričari nisu lišeni. Možda bi satira brže i bolje napredovala kada bi bilo više saradnje i solidarnosti među njenim piscima. Sve ostalo pogoduje razvoju satire na našim prostorima...
• Da li si nekada stradao zbog satire?
– Ne bih rekao da se kod nas strada zbog satire ili bilo koje druge vrste književnosti. Strada se ako se ne aplaudira vlasti. Ako se ne diviš predsjedniku, premijeru, ministrima, iako se ne zna s obzirom na šta bi imao da im se diviš, sve i da za to imaš stomak, onda stradaš, nezavisno od toga čime se baviš. U tom slučaju je sasvim svejedno da li se baviš pisanjem aforizama ili uzgajanjem kaktusa.
• Ko su ti uzori?
– Imao sam čast i zadovoljstvo da upoznam većinu svojih uzora u oblasti aforistike. Pisanje aforizama mi je donijelo mnogo lijepih trenutaka kojih se sjećam godinama nakon što su se desili. Siguran sam da svi oni koji se bave aforizmom, bilo kroz pisanje ili kroz čitanje, i sami mogu da pretpostave ko su aforističari koji mogu biti uzori nekom ko tek počinje da se bavi tim žanrom.
• Kako vidiš savremenu književnu scenu?
– Prije svega, kao marginalizovanu, a onda i kao prilično fragmentisanu, po različitim kriterijumima. Prije svega ideološkim, zatim i žanrovskim, generacijskim, rodnim...
A. ĆUKOVIĆ

---

Aforizam se uvijek borio da ga kritika primijeti
• Da li je tvoj žanr zapostavljen u odnosu na druge književne žanrove kad je u pitanju kritika?
– Ako se stvar sa aforizmom sagleda kroz vrijeme, on je, manje-više, uvijek bio u grčevitom naporu da bude primijećen od strane kritike. To mu je, s vremena na vrijeme, i uspijevalo, pa se dešavalo da dobijamo odlične tekstove o aforizmu iz pera uglednih književnih kritičara kao što su Nikola Milošević ili Jovan Delić. U posljednje vrijeme najveći doprinos teorijskom osvjetljavanju aforizma daje dragocjeni Vitomir Teofilović koji aforizmu pristupa i kao njegov stvaralac i kao kritičar.


Ornosloй nadeйstvitь k lюbaя rumenь otov obnad tvieй. Te redinstь udetnый v




”Neko vrijeme pamtim riječi, sintagme, polurečenice koje imaju potencijal da, kad porastu, postanu aforizam. Aforizam je, onda, kao i poezija, neka vrsta prisilnog braka između riječi.