Nova knjiga Milenka Jovića „Dok se nova muka rađa” upravo je ugledala svjetlost dana u izdanju Udruženja književnika Crne Gore. U tekstu „Pjesnička divota Milenka Jovića” književnik Novica Đurić bilježi pozitivne ocjene o ovom poetskom djelu.
„Milenko Jović, pjesnik koji se nagledao tuđih, a premučio svojih muka. Ne bih smio da tvrdim da je više premučio svoje muke, nego što su one to zasluživale. Izleda da ova moja konstatacija nema smisla, ali šta je smisao u besmislenom životu jednog pjesnika čija duša već poodavno živi na mikronskoj niti. Upravo je pjesnik najsavršeniji umjetnik koji umije da živi ivicom ponora, gdje se svakim trenom `nova muka rađa`. A, duša koja povija ono što je bilo juče, nevina duša, nerijetko je i naivna, ne razumije svakojake `paklene naume` i pita se: /je li tačno/ `Milostivi Bože/ da dobrota tvoja/ i njih pomiluje` („Zapitanost”). Umalo pa da zaboravim da sam ove prve rečenice zapisao nakon što sam pročitao rukopis `Dok se nova muka rađa`, pjesnika, najtananije pjesničke duše, lirika i `mučenika` Milenka Jovića” – bilježi, između ostalog Đurić.
On dodaje da je ova knjiga satkana od sjenki.
„Oni koje bi srce moglo da izda sa oprezom treba da čitaju ovu knjigu satkanu od sjenki, tuge, bola, patnje, dilema, jauka, pokajanja..., knjigu u kojoj je pjesnička istina - bol, najsnažniji i najvjerodostojniji stih koji se ne može poreći. Jer, šta je nada ako je u `sjenci uvela`, ako ugarci oko ognjišta uzaludno vape za vatrom kao što Jović u pjesmi `Na suzi bez imena` kaže, cijedi: `duša nam se sledila/na suzi bez imena`. Ko bude čitao ovo malo slova o pjesničkoj divoti Milenka Jovića treba da zna da ja nijesam pjesnik-kritičar, već samo pjesnik koji pjeva pjesnike. Pjesnik, kom su tuđe pjesme, stihovi, strofe, zapjevale i izmamile radost tuge, a bogami i po koju suzu. Jer, svi su pjesnici po jedna suza u okeanu ljudske uplakanosti”, bilježi Đurić.
Smatra da je za autora važno doba umiranja.
„Sve je za pjesnika u životu važno, pa i doba umiranja. Pjesnik saopštava da/`nije nevažno/ od kakve će kanape/ biti ispletena/tvoja smrt`, o čemu svjedoči i pjesma `Nije nevažno`. U tom promišljanju života i smrti pjesnik Jović otići će Drinom, znajući zašto baš njom, jer je iz nje izronio riječi bola, pokajnice i upitnice. Samo je ova rijeka opet bila, kako pjesnik pjeva, `popločana sa kostima`. Opet ta Drina iz koje se čuje pjesnički huk kao da pita pjesnika, a i on nju - `zar ih ima/zar nas ima`. (`Drina`). Nije ovdje riječ o pjesničkom, niti istorijskom trenutku. Naprotiv, kao u pjesmi `I trajemo tako dalje`, Jović zna da se vraća na trenutke jer sve što bi, biva ponovo. Zato, svaki treptaj pjesniku je vječnost, kako kaže, `dok ne prođe i ta muka`, ističe Đurić.
Primjećuje i daje naznake autorove inspiracije i njenog izvora.
„Posumnjam na tren kako je u životu pjesnika uvijek postojala po jedna muza koja je odredila njegovu sudbinu i potekla venama. Iz tog emocionalnog izvora istakale su sve pjesme posvećene ženi. I Jović vjeruje da je ljubav žene u čekanju dok `su riječi prazne` kao što govori u pjesmama `Potraži se` i `Dođi`. Ostale pjesme u ciklusu `Nije ni postojala` odjevene su slikama raspoznavanja i tumačenja `Neispisanih poruka/o nepostojećoj radosti`, smatra on.
A.Ć.

---