Omaž arhitekti Ranku Radoviću, a povodom 15 godina od njegove smrti, održano je u prisustvu njegovih kolega, prijatelja, rodbine i akademika juče u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti. O životu i arhitektonskom rukopisu i stavu Ranka Radovića govorio je njegov kolega Mileta Bojović, vanredni član CANU. Radovićevo likovno stvaralaštvo osvijetlio je akademik Pavle Pejović.
Prvi arhitekta među članovima CANU, Mileta Bojović je istakao da je dosljedna ukorijenjenost u Martiniće i u Crnu Goru Ranka Radovića motivisala da se odazove na svaki poziv kad je trebalo pomoći rodnoj grudi. Konstatujući da je početkom 21. vijeka u Crnoj Gori zavladala investitorska maksima „prostor je naše najveće bogatstvo” Bojović se osvrnuo na Radovićevo kratko ministrovanje ističući da je on „bio pravi čovjek na pravom mjestu, ali nažalost, pokazaće se uskoro, u pogrešno vrijeme”.
On je podsjetio da se Radović, koji je imao najbolju namjeru da svoje ogromno znanje stečeno na Sorboni, u Finskoj i Japanu, ponudi i primijeni u Crnoj Gori, nije uspio da ovdje nađe sagovornike u vladajućim krugovima.
Nije mogao da se odupre bujici slobodnog protoka ljudi, robe i novca, niti je mogao čekati da poplava prođe da vidi posledice koje su mulj i otpad napravili na prostoru i arhitekturi i da osmišljava strategiju oporavka, konstatovao je Bojović.
On se zapitao da li bi, da je Ranko Radović ostao u Crnoj Gori, „umilostivio Boga da nam vrati sposobnost da razlikujemo dobro od zla, istinu od laži, Boga od crkve i partije”.
– Da li bi nas naučio da je zlo mnogo vitalnije, borbenije, agresivnije od dobra, pogotovu u tranzicionim vremenima. Da li bi se održivim razvojem smanjile razlike između sjevera i juga, bogatih i siromašnih, između sela i grada... Da li bi se bolje zaštitili prostor i spomenici kulture, unaprijedilo arhitektonsko stvaralaštvo i arhitekturu posvećujući njenu potrebnu, a ne tržišnu vrijednost... – kazao je Bojović ujedno postavljajući pitanja svima.
Pejović je istakao da je tumačenje blistavog traga Ranka Radovića nemoguće bez analize njegovih crteža i grafika „koji ubojito svjedoče o njegovom velikom daru”.
– Ranko Radović je svoj put ka demistifikaciji temeljio na svojim spoznajama života i u svojoj ogromnoj erudiciji, ali uvijek svjestan da je uspravan hod jedini izbor za put do spoznaje. Takav, uspravan, posvetio je svoj pepeo zavičaju, gdje ga sa prozora kumovske kuće Saveljića miluju opojni mirisi djetinjstva – kazao je, između ostalog, Pejović.
Ranko Radović je po sopstvenom priznanju svoje prve utiske koji su ga opredijelili za arhitekturu stekao u rodnim Martinićima, kuli Radovića i kući Saveljića. Radović je rođen 1935. u Podgorici, a preminuo je 2005. u Beogradu. Bio je arhitekta, slikar i teoretičar arhitekture. Nakon njegove smrti je ustanovljena nagrada koja nosi njegovo ime. Bio je jedini domaći arhitekta čije je djelo „Spomen-kuća bitke na Sutjesci” uvršteno u knjigu Čarls Dženksa „Evolutivno stablo”.
Radović je magistrirao 1971. godine u Beogradu, kod profesora Olivera Minića, a doktorirao je u Parizu 1980. godine na Sorboni, kod prof. Bernara Dorivala. Bio je profesor na arhitektonskim fakultetima u Beogradu i Novom Sadu, u Helsinkiju i Cukubi u Japanu. Bio je predavač na više od 20 univerziteta u Rimu, Palermu, Stokholmu, Parizu, Kionu, Melburnu, Kjotu, Lisabonu...
S.Ć.

---

Bolno istiniti stavovi izrečeni u poslednjem intervjuu
Možda najupečatljiviji dio omaža bio je snimak intervjua Radovića, koji je on dao 2003. godine RTCG i novinarki Mariji Ivanović, o razlozima koji su ga natjerali da ponudi ostavku nakon devet mjeseci provedenih u Vladi Crne Gore na mjesto ministra održivog razvoja. Jedan od poslednjih snimaka Ranka Radovića, koji je nakon ostavke vratio u Beograd porodici i preminuo dvije godine kasnije, publika je gledala sa velikom pažnjom. Jer, i nakon 17 godina riječi koje je tom prilikom izrekao Radović nisu izgubile na aktuelnosti. Naprotiv! Kao i uostalom pitanja koje mu je postavila Ivanović. Njegovi stavovi (jasno izrečeni) o svom biciklu, divljanju investitora, devastaciji prirode, turizmu, saobraćaju, o prosvijećenom diktatoru, pokazale su se ne samo aktuelnim, nego bolno istinitim.