Pjesnik iz Hercegovine Đorđo Sladoje (1954) dobitnik je ovogodišnje nagrade „Izviiskra Njegoševa” za cjelokupno pjesničko djelo, a povodom knjige „Zanatski dom” u izdanju „Pravoslavne reči”. Odluka stručnog žirija u sastavu: Jovan Delić, Milutin Mićović, Ranko Popović, Dragan Stanić i Dragan Hamović, saopštena je na svečanosti u kripti Hrama Svetog Save u Beogradu. Uz vladike SPC svečanosti u čast Njegoša i srpskih stvaralaca prisustvale su i brojne ličnosti iz kulturnog, javnog i medijskog života Srbije. Jedno od najprestižnijih priznanja koje nosi ima najvećeg srpskog filozofa i pjesnika i gospodara Crne Gore, vladike Rada, sedmom lauretu će biti uručeno na Danima Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću. Zahvaljući na nagradi, koju dodeljuju Eparhija budimljansko-nikšićka i kompanija „Mona”, Sladoje se obratio „Besjedom o Njegošu”, jer kako reče „nije mala stvar kad ono što pišete bude ozvučeno imenom najvećeg srpskog pjesnika Petra Petrovića Njegoša, pa čovjek samim tim postane veći i značajniji nego što jeste...”
– Ova nagrada obasjava sav višedecenijski napor i posvećenost književnosti. Još umijem da se obradujem i tzv. malim stvarima, pa kako se ne bih obradovao nagradi koja nosi ime najvećeg srpskog pjesnika. Ali, tu mi je radost umnogome pomutilo sve to što se, naročito ovih dana, dešava srpskom narodu u Crnoj Gori. Taj narod je pred očima i kamerama tzv. civilizovanog svijeta najprije odstranjen iz ustava i zakona, iz istorije i kulture, iz jezika i pisma, iz udžbenika i lektire, iz „Gorskog vijenca” (zajedno sa prahom oca Srbije), a ovih dana izbačen je naglavačke i iz Crkve - iz kuće Božje - direktno na ulicu, gdje se takođe ne bi smio predugo zadržavati. Dičiti se Njegoševom nagradom, a prećutati stradanje njegovog naroda, bilo bi nepristojno, pa i nečasno, makar ovo što ću reći zvučalo i kao dnevnopolitički komentar, ali to ne može biti, jer ni problem, nažalost, nije dnevni niti samo politički, već je posredi sudbinsko pitanje duhovnog opstanka srpskog naroda u Crnoj Gori i cjelovitosti Srpske pravoslavne crkve – rekao je Sladoje praćen burnim aplauzom. Sve što se na ovom „pedlju kopna” dešava između Srpske Sparte i Montenegra nije od sunčevih pjega, niti je počelo juče, upozorio je Sladoje.

– Da je Srbija slučajno otela golubarnik nekoj od nacionalnih manjina koje sa nama žive, Savjet bezbjednosti bi bio u stalnom zasjedanju, a NATO pod uzbunom. Ovako, srpsko je, pa može sa njim da čini kako ko hoće, a najbolje je kad to rade modifikovani Srbi, novi krstaši i ikonoborci, koji bi, na putu za Evropu, da svrate i opljačkaju manastirsko blago i otarase se sopstvenog temeljnog naroda. A onda se dogodilo istinsko čudo. Ovaj varvarski udar – dekretom protiv jevanđelja – baš kao u Njegoševim stihovima, pronašao je u arhetipskim dubinama narodne duše onu zapretanu iskru koja ovih dana obasjava Crnu Goru. Na jezuitski cinični zakon o tobožnjoj slobodi vjeroispovijesti vaskrsli Njegošev narod odgovara saborno i molitveno (kao u onom, ponovo sastavljenom kolu iz „Gorskog vijenca”), na način koji dostojan jest svetinja koje brani. Ne jednom, vidjeli smo šta se događa „dogođenom narodu” i kako se njegova silna energija u opskurnim procedurama pretvara u kolektivnu apatiju. Vjerujem i nadam se da se to ovaj put neće desiti i da će nam oni koje branimo, i Njegoš među njima, uliti dodatnu snagu da i sebe nekako sačuvamo, rekao je laureat „Izviiskre Njegoševe”. On je dodao da bi volio da dočeka da vidi kako Srbi slave Njegoša, kao što Rusi slave Puškina, Njemci, Getea, Francuzi Igoa, Englezi Šekspira, a Španci Servantesa.

– Lijepo je da u Beogradu postoje i Geteov i Servantesov institut, ali bi bilo još ljepše da ima i Njegošev. I na kraju – bilo bi mi žao da propustim trenutak kad će „Crna Gora izgub da namiri”. Odnosno, da se vrati sebi i Njegošu. I ne samo Crna Gora – rekao je Sladoje.

Episkop budimsko – nikšićki Joanikije je rekao da je svečano saborovanje u Heamu blagoslovio patrijar srpski Irinej, a čestitajući laureatu istakao je da kroz Sladojevu poeziju „...duh božanskog prisustva podjednako obnavlja i Božju tvorevinu i pjesnikovu stvaralačku inspiraciju”.

– Za pjesnika koji je prigrlio svoju patnju, koji u svoja nedra skuplja ljudske suze, naročito srpske, božanski zraci i probljesci su mala vasrsenja i vaznesenja, kao što Sladoje na jednom mjestu reče. Kroz rime njegove poezije može se oslušnuti tiha, maternja, a ponekad i njoj srodna, liturgijska melodija – rekao je vladika Joanikije. O lauretau koji danas živi i radi u Novom Sadu, govorili su članovi žirija.

– Poezija Đorđa Sladoja ne prikriva ni svoje pretke ni savremene srodnike, a opet je svojstvena sebi, ispoveda svoju življenu malu čovječansku istoriju, kao česticu velike priče o pripadajućem narodu i još veće priče o čovjeku uopšte. U toj lirskoj povjesnici koju i dalje ispreda, dao je lirski obol svome sve pustijem zavičaju žestoke ljepote, u riječima i slikama i tegobama, svojim odlascima i seobama voljnim i nevoljnim, o nesnađenoj svakidašnjici prije i poslije, o nadanjima i beznađima, navodi se u obrazloženju žirija. Odan je savremeni srpski Šantić, kako su ga nazvali, postojbini vukovskog i njegoševskog jezika i predanja, njegovim likovima i divljim toponimima, dostojnim i bolnim sjećanjima ličnim i zajedničkim. Na Sladojeve stihove dođe vam da istovremeno tiho zaplačete i osmijehnete se nježno – rekao je u svojoj besedi predsjednik Matice srpske Dragan Stanić (alijas Ivan Negrišorac).

– Možda više od svakoga drugoga u Sladoju odjekuje glas Alekse Šantića, ne samo zbog duha Hercegovine i njegovog razumijevanja za svekolike okvire srpske kulture, nego i zbog dubokog osjećanja za oblike tradicionalnog načina života i za melanholično sagledavanje čovjekove životne sudbine. Najprostije rečeno, Đorđo Sladoje je Aleksa Šantić našega doba, on nastavlja Šantićev pjev onako kako je to moguće u vremenu s kraja 20. i početka 21. vijeka, rekao je Negrišorac.

Sladoje je autor petnaestak poetskih zbirki i jedan od najautentičnijih poetskih glasova, dobitnik „Disove” i aktuelni laureat „Izuzetne Vukove nagrade”, među poetska odličja za svoju prepoznatljivu dugogodišnju posvećenost ispovedanju „male čovječanske istorije”, dodao je i priznanje sa Njagoševim imenom.

M.Njeguš

Ni riječ manje ni riječ više

Odluku žirija obrazložio je pjesnik, esejista i književni kritičar Dragan Hamović podsjećajući na sva dosad objavljena djela laureata. On je pročitao i „Pohvalnicu Sladoju” ukazavši da je on od „onih ljudi koji obično sjede, ćute i puše u prikrajku i ničim ne skreću pažnju, do časa kada riješe da progovore”.

– Izrekne šta ima, ni riječ manje ni riječ više, te opet ućuti, do sledeće prave prilike. A ta riječ odzvoni – rekao je Hamović i na kraju besjede o pjesniku kazivao Sladojevu pjesmu „Srbobran”, kojom doziva sebe i druge na sabranje.

---

Velika i autentična kultura mora biti zasnovana na djelima najvećih
– Da bi naša kultura bila velika i autentična, mora biti zasnovana na djelima najvećih, među njima i onoga koji je sastavio Rječnik srpskog jezika i Njegoša sa njim, a ne na surogatima zabavljačke industrije. Da su oni najveći, među njima i onaj koji je pisao „Prokletu avliju” i najljepše eseje o Njegošu, na mjestima koja im pripadaju, i sve ostalo bi se prirodno uzglobilo, pa bi za ovakve lomove bila potrebna mnogo veća sila od ove kojom raspolaže šačica ljudi podivljalih od vlasti. Ali, opasanih i spremnih na sve – prenio je nagrađeni pjesnik svoj doživljaj zbivanja u Crnoj Gori.