Pisac Jovica Aćin nagradama koje je proteklih godina i decenija dobio za svoju prozu, esejistiku i prevodilaštvo pridodao je i Njegoševu nagradu, koju je dobio za svoj prvi roman, „Srodnici”. Veoma je ponosan na ovu nagradu, koja je, kako kaže, jedna od najznačajnijih književnih, umjetničkih priznanja koja se dodjeljuju u našem regionu i južnoslovenskim književnostima. Ovih dana boravio je Aćin u Crnoj Gori, da bi otvorio seriju književnih susreta nazvanih „O piscima i gradovima”. Najprije smo ga zamolili da prokomentariše zbivanja i novonastale odnose između Crne Gore i Srbije, a zatim smo sa ovim uglednim piscem razgovarali o njegovom pogledu na umjetnost.
– Mislim da se ne može ništa desiti kad su u pitanju ove dvije zemlje. Jasna je stvar, to su države za sebe, i imaju relativno dobre odnose. E, sad, da ima onih koji se zovu Crnogorci u Srbiji - ima ih. Da ima Srba u Crnoj Gori - ima ih. Ja samo strepim da se ne proliva krv, ali mislim da neće, po tom pitanju sam optimista. Nisam vjernik, sebe smatram agnostikom, jer mislim da nije moguće dokazati da boga ima, ali nije moguće dokazati ni da ga nema. Moje priče crpim iz raznih religija. Jesam vjernik, ali vjernik umjetnosti, odnosno književnosti. Jer mislim, a to osjećam istinski, da je to jedina kosmopolistska religija, ona koja nas zbližava, koja nas upućuje na prilično zaboravljen vidokrug, prilično zaboravljen, koji nije samo personalan, ličan, ljudski, nego i politički, a koji se zasnivao na konceptu prijateljstva. Iako je to poznato još u antičkoj Grčkoj, danas je mišljenje da se prijateljstvo može pretvoriti u politički horizont zajedništva među ljudima. Dakle, ne mislim da, bar kad je moje pisanje u pitanju, da ovo što se sad događa utiče na bilo koji način - kaže Aćin.
• Živimo u veoma uzbudljivim vremenima, u svakom smislu. Često će se čuti kako je to veoma pogodno za umjetnost, ali, iz Vašeg iskustva, da li je to baš tako?
– Na Zapadu su stalno govorili o piscima iz tadašnjeg Sovjetskog Saveza, koji su često bili cenzurisani, proganjani, zatvarani u logore i ludnice, da pišu izuzetna djela. Ako mene pitate da li to znači da pisac, odnostno umjetnik, mora biti proganjan, biti na meti, da bi pisao i stvarao djela od vrijednosti (ili je to samo sticaj okolnosti) moj odgovor je da. U totalitarnim sistemima ljudi daleko više obraćaju pažnje onome što pripada umjetnosti i književnosti. Ima daleko više čitalaca, iako su i oni, baš kao i autori, onemogućavani da čitaju i gledaju ono što bi željeli, a ne ono što im se servira od strane vlasti. Rekao bih da svako vrijeme, svako mjesto ima neke svoje zakonitosti, i književnost, i umjetnost uopšte, donekle samo zavise od tih spoljašnih okolnosti. Ipak, ono što je ljudima urođeno jeste taj unutrašnji kreativni instikt. I smatram da je značajnije za samo stvaranje, od svega ostalog.
• Čini se da su se danas stvari promijenile i da je izdavaštvo, to jest objavljivanje knjiga, skoro svakom dostupno?
– Ne sumnjam da svako ko hoće da objavi bilo šta može da se snađe, i nije to odlika samo našeg regiona, jer to nije više nedostižno ni materijalno ni tehnološki, ali baš zbog toga ovo vrijeme zaista podstiče ljude na razne načine, a posebno umjetnike, na stvaranje koje se tiče događaja oko nas. To ipak podstiče čovjeka da bude plodniji, da nešto zavješta, nešto saopšti. Otuda se pojavljuje veliki broj knjiga. U Srbiji je prošle godine samo romana objavljeno dvije stotine. Nekad je toliko romana štampano u cijeloj Jugoslaviji. Jeste, to je malo hiperproduktivno, jer, znate, život je dinamičniji, uzbudljiviji blago rečeno, pa se to preliva i na produkciju knjiga. Mislim, ipak, da izdavaštvo u ovim našim državama nastalim na tlu nekadašnje Jugoslavije, na jezicima koje mi svi međusobno razumijemo, počevši od Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, do Srbije, malo jenjava.
• Kako to da poslije niza decenija pisanja priča odjednom prelazite na romane?
– Nemam više snage i energije da ispisujem priče. Iako su pripovijetke kraća književna forma nego romani, svaka je izvukla iz mene energije kao da je riječ o romanu. Moje priče nisu čitljive kao romani, a evo već imam dva objavljena i čekaju dva - jedan u rukopisu i jedan u pripremi. Dakle, osim romana „Zevzečenje” imam u rukopisu roman „Dozvola za bicikl”. Ti romani su, koliko ja mogu da se udaljim od njih, čitljiviji od priča, koje su prilično guste. I svaka je imala svoju temu. Ja sam iz jedne opsesije prelazio u drugu opsesiju sa svakom pričom. Ja jesam rođeni pripovjedač i uvijek sam govorio da je moj prvi roman „Srodnici” plod moje dvije ideje za priče. One su se jednostavno sljubile i dale potomka - roman. Priča nalikuje pjesmi, ima taj intenzitet, ne smije se pogriješiti ni sa jednom riječju jer može da se sruši cijela konstrukcija, a u romanu možete da promašite ponešto, a da se to i ne primijeti. Priča je kao pjesma i traži gustinu. A ja sam objavio bar deset zbirki, što znači preko stotinjak priča. Ako pisac kroz svoje djelo daje nešto od sebe i svog života, onda sam prilično svog života potrošio u tim svojim pričama. E, sad, vjerujem da se u ovim romanima ta energija utrošena na priče obnavlja.
• Kakav svijet ostavljamo potomcima? Sve ono što se danas u svijetu događa djeluje i tužno i katastrofično, a vi istovremeno djelujete realno optimistički?
– Možda djelujem kao optimista, ali sam duboko u sebi pesimistična osoba. Samo nastojim da budem što vedriji. Nisam glup da vjerujem onima koji pričaju da je promjena klime nešto što se događa periodično i da je riječ o prirodnim procesima. Jer, očigledno je da su ljudi uticali na našu planetu. Naravno, ne optužujem i ne tražim odgovornost. Svojim sinovima i generacijama koje dolaze, ostavljamo, čini mi se, prilično mračan, ili bar polumračan svijet. A jedino što ja mogu da zavještam je to što napišem, a u tome koliko god da ima tamnih pogleda, ima i prilično elemenata ljubavi. A kad to uspijete, da ostavite malo ljubavi, to je ipak mnogo.
S.ĆETKOVIĆ

---

Uvijek će biti knjiga koje nijedan žiri ne može da preskoči
• Kako gledate na nedavnu polemiku oko NIN-ove nagrade. Prosto je djelovalo pomalo neukusno, otvoreno klanovski?
– Mogu samo da kažem sljedeće: da sam ja, koji sam nekad bio osuđuvan kao pisac, urednik, lično napotpisivao peticija, zahtjeva, apela, ali kad je riječ o književnom životu izbjegavam da potpisujem ono što nisam lično napisao ili rekao. Ali razumijem reakciju potpisnika protesta u slučaju NIN-ove nagrade i mogu reći da ih podržavam kad je riječ o ovoj nagradi, kao o bilo kojoj nagradi. Pa, naravno da poslije izvjesnog vremena svaka nagrada počne da naginje na jednu stranu. Čak i kad se sastav žirija mijenja... Duboko sam uvjeren da će uvijek biti knjiga koje ni jedan žiri ne može da preskoči... U Srbiji može biti poznatija NIN-ova nagrada, ali je meni bliža Njegoševa.







”Jedino što ja mogu da zavještam je to što napišem, a u tome koliko god da ima tamnih pogleda, ima i prilično ljubavi