U danima kada još uvijek vlada pomalo lijena praznična atmosfera, i kada gotovo da i nema kulturnih dešavanja, likovna publika ima priliku do kraja januara da u Dvorcu Petrovića Centra savremene umjetnosti Crne Gore pogleda multimedijalnu postavku likovnog umjetnika mr
Marka Markovića. Izložba naslovljena „Exterritory” sastoji se od crteža, slika, video-rada, instalacija-skulptura, a objedinjuje je isti fluidni osjećaj – neizvjesne čovjekove borbe ne toliko sa usamljenošću, koliko sa osjećajem da se još malo toga može učiniti, ali da se uprkos tome, ili upravo zato, mora djelati. Ne dozvoliti da izgubimo orjentir uprkos okruženju, prirodnom i socijalnom.
Kustoskinja izložbe, istoričarka umjetnosti
Nataša Nikčević, ističe u tekstu povodom izložbe da je za Markovića „umjetnost proces istraživanja, model mišljenja i rada, ali, takav da remeti identitet, sistem, red, onaj koji ne poštuje granice, pozicije, pravila”. A, sam umjetnik kao da se na to nadovezuje jer je svojevrsni moto izložbe Bodrijarova teorija o simulaciji i simulakrumu, na što vješto nadovezuje i Borhesove motive priče o eksteritorijalnosti i pustinji, priču o karti i traganju. Marković se time čak i doslovno poigrava u svojim akvarelima jer slika motive palmi, pustinjskih dina, a koje prikazuje i na svojim instalacijama.
– Izložba je koncipirana kao kohezija različitih medija, medijskih linija. Jedan segment je istraživanje u crtežu i kao dominantni motiv se pojavljuje pustinja, koja je napravljena na rolnama papira, a izložena je na specijalno konstruisanim postamentima koji simuliraju pustinjske dine, njihovu valovitost. Drugi segment je slikarski, i tu se predstavljam akvarelima koji se bave fatamorganom kao jednim od glavnih simbola pustinje. Treći segment je film gdje sam odabrao određene završetke filmove i u koje sam montažom inkorporirao i svoj lik. Drugi dio „problema” vezanog za film je i „prevođenje” filma u digitalnu traku, a koji je izložen kao objekat – pojašnjava Marković.
•
Koliko Vam je vremena trebalo za izradu ove postavke, jer svako ko je posjeti uvidjeće da je ovdje otklonjena svaka slučajnost?
– Izložba nikada nije samo izraditi samo neki rad, već podrazumijeva i način na koji ćete nešto da predstavite. Mislim da je to veoma važan segment svake postavke. Potrebno je razmisliti o tom dijelu jer i rad na taj način dobija svoju pravu formu.
•
Kada kažemo pustinja, prva asocijacija je pustoš, nedostatak - pomanjkanje života. S druge strane, činjenica je da je pustinja i mjesto stalno obasjano suncem na kojem su ponikle i neke od najvećih ljudskih civilizacija, ali i prirodno stanište ljudi i životinja.
– Sticajem okolnosti imao sam priliku da dosta vremena boravim u pustinjama, jer sam boravio na Univerzitetu u Arizoni. Tada sam obilazio pustinju Sonors, i direktno sam se suočio sa tim okruženjem. No, direktna inspiracija za ovu izložbu je bila Borhesova priča, a koju je Bodrijar uobličio kao metaforu koju mi danas živimo. Ujedno, interesovao me odnos između slike i teritorije. Dosad je uvijek postojala razlika među njima, koja je ujedno uspostavljala i omogućavala čar. Danas se ta razlika između jednog i drugog briše, i u digitalnom svijetu imamo fikciju koja dominira, dok naša stvarnost postoji samo u nekim pustinjama, koje su postale naša realnost.
•
Zašto su Vam bili potrebni „sarkofazi” - stolovi-kutije sa staklenim poklopcima kroz koje mi gledamo Vaše crteže, slike, a koji potencijalno omogućavaju da ih pijesak pustinje otkrije, ali i pokrije?
– To je pokušaj metoda prezerviranja, arhiviranja, čuvanja tih mojih radova. Pritom pustinja je još uvijek neistražena, nepoznato mjesto gdje civilizacije uglavnom nijesu išle. Mjesto koje je izvan jurisdikcije, odnosno prostor nepripadanja i slobode.
•
Znači li to da pustinju trebamo onda doživljavati i kao mjesto gdje čovjek može da osjeti svoje granice, limite?
– Pustinja u neposrednom kontaktu pruža realan osjećaj punoće života. Pustinja u realnom kontaktu daje potpuno drugačije senzacije od onog apstraktnog i uobičajenog promišljanja prostora praznine.
•
Vaš video-rad uključuje i film u kome glavnu rolu tumači Marčelo Mastrojani, u filmu „La dolče vita”...
– Jeste, završetak tog filma je posebno simboličan jer prikazuje dvije obale, Marčelo se nalazi između dvije obale, i iako bi htio da bude prisutan na obje strane uvale, nešto ga odvlači od ispunjenja te želje. On zapravo ostaje na poziciji na kojoj jeste, i njegov izraz lica na kraju govori sve o tom rješenju.
•
Pa da li je, na kraju, „život lijep – sladak”, da li je život vrijedan življenja?
– Mislim da se mogu složiti sa ovim drugim dijelom.
Ž. JANjUŠEVIĆ
Česta usavršavanja u inostranstvuMarko Marković je rođen u Podgorici 1979. godine. Diplomirao i magistrirao na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a trenutno je doktorand na Univerzitetu umetnosti u Beogradu, odsjek Višemedijska umjetnost. Docent je na studijskom programu Slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, gdje obavlja i funkciju prodekana za međunarodnu saradnju. Dobitnik je JFDP stipendije Američkog savjeta za međunarodno obrazovanje preko koje je proveo jedan semester na stručnom usavršavanju na Državnom Univerzitetu u Arizoni 2011. Rezidencijalno je boravio u Cite des Arts u Parizu 2008. godine. Dobitniik je stipendije Kultur Kontakt za učešće na Internacionalnoj ljetnjoj Akademiji u Salcburgu 2002. godine. Dobitnik je nagrade za crtež „Milunović, Stijović, Lubarda” ULUCG, 2015. godine. Učestvovao je na mnogim grupnim i samostalnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.”Pustinja u realnom kontaktu daje potpuno drugačije senzacije od onog apstraktnog i uobičajenog promišljanja prostora praznine
)){kind=small}
