Akademska vajarka Ruža Rebronja, iz Kotora, plijeni likovnu publiku originalnošću tehnike kojom radi stilizovane trodimenzionalne motive dobrotske čipke u metalu, kojima je osvojila i Nagradu „Kotorski vizuelni umjetnici 2019”, ali i snagom volje i energijom, kojima je u svojoj 63. godini stekla diplomu Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju. Tehnikom, čija je osnova crtež, Ruža „brusi” dobrotsku čipku u metalu, cinku, olovu. Koristi motive sa starih rukotvorina, koje su radile njene pretkinje iz Boke kotorske, ali dodaje i svoje elemente. Potom prelazi na bušenje metala, zatim grundom u tananom sloju namaže odabrane dijelove ornamenta, dok druge prepušta djelovanju sone kisjeline, stvarajući tako čipkanu metalnu čaroliju. Proces rada u metalu je dugotrajan i iscrpan, teško je, ali jako zanimljivo, jer iz jednog detalja čipke proizlazi cijeli motiv, kaže umjetnica, koja je stvorila cijeli jedan mali opus radova „čelične čipke”, a predstavila samo tri, što smatra tek početkom stvaranja na ovu temu.
„Inspirisana bogatom baštinom Boke - nematerijalnim nasljeđem, Ruža je vrlo vješto i originalno pretočila dobrotsku čipku u olovo. Prepoznatljiv motiv čipke urađen u tehnici ecovanja, u kojem umjetnica najvjerodostojnije izražava svoj senzibilitet, ispitujući izražajne mogućnosti metala, motiv čipke dobija moderan likovni izraz”, istakla je istoričarka umjetnosti Gordana Franović u obrazloženju Nagrade kotorski vizuelni umjetnici 2019, koju je Ruža Rebronja ravnopravno podijelila sa Svetlanom Lanom Bokan. Izlagala je više puta kolektivno, na tradicionalnim izložbama „Kotorski vizuelni umjetnici” redovno je učestvovala kao slikarka, a ovo je prvi put da se predstavlja kao skulptorka. Ova snažna žena primjer je posvećenosti i istrajnosti u ostvarivanju svog životnog sna.
– Ova izložba je za mene lična satisfakcija, nagradom sam stekla povjerenje, srećna sam jer je ovo priznanje za moj trud i potvrda da sam na pravom putu. Prije četiri godine sam otišla na Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju, položila sam prijemni na Odsjeku vajarstva i to sam „oduvala”, zato što sam već „pečeni slikar”. Ljudi kažu da si stara, da ne treba da ideš na studije, ali treba, jer ja želim da ostvarim svaki svoj san. I ja ga ostvarujem. Ne razmišljam o tome mnogo, nego krećem u akciju. Još jednom sam pokazala djeci da se može napredovati, koliko god da imaju godina. Meni je 63 godine, moj sin i kćer imaju po 40 godina, završili su fakultete, kaže Ruža u razgovoru za „Dan”. Objašnjava nam kako je tokom studija na Cetinju došla na ideju da radi čipku, nematerijalno kulturno dobro prema kome gaji posebne emocije.
– Don Gracija Ivanović, moj stric, koji je bio kotorski biskup i župnik Crkve Svetog Eustahija, sačuvao je zbirku dobrotske čipke poslije zemljotresa i ja sam u jednom momentu, kad sam dohvatila komad stare čipke, imala strašnu potrebu da je odradim na svoj način i da ona traje još 500 godina. Osjetila sam da moram da radim na toj čipki, prvenstveno iz zahvalnosti prema njemu i zato što su svi moji preci Dobroćani, što imamo veliku priču vezanu za Dobrotu, što me je podstaklo da radim na takvoj skulpturi. Ova čipka ima svoje korijene u Veneciji, gdje Ivanovići imaju svoj porodični oltar, pojašnjava nam Ruža.
Svoje kreacije stvara na balkonu, jer nema svoj atelje.
– Najveći problem je što nemam svoj atelje, radim na balkonu, cijelo ljeto sam stvarala na temperaturi od 40 stepeni, radila sa kisjelinama... Teško je kad čovjek nema uslova. Kotor ima dosta umjetnika i to dobrih, a svi se muče, i uglavnom rade kod kuće – kaže Ruža Rebronja. M.D.Popović

---

Podrška najbližih najdraža
– Prije nego što sam otišla na akademiju, razmislila sam da li je to zaista ono što ja istinski želim i kad sam bila sigurna u odgovor, to sam i učinila. Onda sam neiscrpno radila, danima, satima, odlazila sam ujutru u 7 sati na Akademiju, a izlazila uveče u 19 sati. Želja i rad su pobijedili. Kad sam rekla djeci da idem na akademiju, oni su samo rekli: „Naprijed”, pošto poznaju moju energiju i odlučnost. Djeca su mi uvijek bila najveća podrška, sada i unuke, donijele su mi cvijeće, oduševile su se mojim radom, a moja je želja da i njih usmjerim, što god budu htjeli.