Zbirka poezije „Tamna strana svijetla”
Larise Mijušković Stamatović nedavno je doživjela drugo izdanje. Autorka ističe da nema puno toga što bi drugačije zapisala sada, nakon 20 godina otkako se po prvi put predstavila čitaocima. Iako se osrednje emocije nikad ne vezuju za vrhunsku poeziju tako je i „Tamna strana svijetla” Larise Mijušković Stamatović nastala iz snažnog emotivno - intelektualnog naboja čija emotivna iskrenost i sentimentalnost koja se provlači kroz svaki stih ostavljaju snažan utisak na čitaoca.
Glavna nit koja se prožima kroz Larine stihove je ljubav, a ona je u njenim osjećanjima danas, kako kaže, „prolistala”.
Stihove prate i zanimljive ilustracije koje su djelo
Vladimira Boškovića. O novom izdanju, poeziji, planovima, pravu i sudstvu razgovaramo sa Larom za „Dan”.
⢠Upravo je objavljeno Vaše drugo izdanje knjige poezije „Tamna strana svijetla”. Otkud baš ovaj naslov?– Sve, pa i svjetlo ima svoj alter ego. I čovjek i život. Nijesu sve istine „ovostrane”. Na „nevidećoj” strani je carstvoâ „nevidećih” istina. Tamo su vjera, nada, snovi, ljubav, čežnja, bol...
Dubljom, duhovnijom poezijom, posebno lirikom, ne „lete leptiri” i „ne cvrkuću ptice”. Osim toga i istina, sama po sebi, ima svoje naličje. I ona je pod upitnikom.
⢠U prvom izdanju u pjesmi „Kiše mladosti” pjevate: „I ovaj novembar štipa za srce/i mami suze/ i bridi i boli/. Sjećanje i sad miriše na tugu...” Koliko toga biste danas drugačije zapisali?– Prvo izdanje objavljeno je prije skoro 20 godina. Pisala ga je gimnazijska i nešto kasnija mladost. Ništa u njemu nisam i ne bih mijenjala. To više ne bi bilo ono doba ni ja ondašnja. Prošlost se oživi, ali se ne mijenja.
⢠U stihovima, kao u pjesmi „Tamo mi” imate i socijalnu tematiku i pojam otuđenja i ljude nazivate dragim. Otkuda inspiracija za to?– Moj pjesnički treptaj znao bi da „uzleti”, ali ja sam „zemljom hodila”. I zapažala čovjekovo saplitanje o nepravdu. Prava alijenacija je u stvarnosnom životu i svijetu, a ne u filozofiji.
⢠Kritičar Želidrag Nikčević je u recenziji ocijenio da ste u svojim stihovima najviše posvetili ljubavi i da je „Vaš emotivni registar faktički neiscrpan”. Da li i danas svoje pjesme natapate najtananijim osjećanjima i da li ljubav danas gubi na pravom značenju?– Potonju riječ imaće ljubav i knjiga. Ljubav u mojim osjećanjima danas, nije samo „prozelenjela” kao u ono doba, nego je „prolistala”. I doživjela je bitno drugačiju „preraspodjelu”. Najviše su dobili moji sinovi
Milovan i
Vojo i suprug
Vladan. Tu su sestra, roditelji, prijatelji...
⢠Ostvareni ste kao porodična i poslovna žena. Pravo je Vaša struka, radite u sudstvu, sjutra možda u advokaturi. Kako se „slažu” poezija i pravo?– Porodica – pa sve ostalo. Poezija i pravda, kao sinonimi slobode i humanizma stanuju u istoj odaji moje duše. Motre jedna na drugu i dopunjuju se. Sudija – to je veoma teška, ali plemenita dužnost. Čuvam, koliko najviše mogu vlastiti stil razmišljanja, govora i pisanja od napadnog, sveprisutnog birokratskog. I od „savremene” instrumentalizacije uma i duha. Inače, izvornoj pjesničkoj i pripovjedačkoj aparaturi ne piše se dobro.
⢠Možemo li očekivati još poezije od Lare Mijušković Stamatović?– Možda. Moje pjesme su kao stideće djevojke. Ne znam što im je. Možda zbog „svjetla”. A.Š.
)){kind=small}
