Najveće prokletstvo savremenih „kritičara” stalo bi u tri riječi: „Kako nadpametovati knjigu”. Ne samo da želim da ta potvrđena pošast mimoiđe ove redove, već zbog načina kojim je
Milan Vujović stočio svoj roman „Počelo je sa nesanicom”, osjećam i obavezu da svoj sud iznesem iskreno, jednostavno i tačno.
Kažem „stočio svoj roman” zbog toga što je od prve do posljednje rečenice ovog djela riječ o bistrom samotoku, prirodnom, a iskričavom i pitkom.
Ta jednostavnost i lakoća svjedočenja, neopreznog čitaoca može da zbuni i zavara.
Djelo „Počelo je s nesanicom” ne valja krupne mudrosti. Životni vali ne zapiru o bregove postojanja i smisla, pa ipak ta „svakodnevna priča o ljudima iz naše ulice” toliko je slojevita i ubojito tačna da ono što počinje nesanicom, njome lako može i da završi.
Porodica Vladimirović: ugledna dobrostojeća, jakih korijena i sigurne budućnosti, mjehurić, od sapunice, prah u vremenu – ništa! Ako se životne kockice nanižu da tako i bude.
Ko god se dotakne stranica romana „Počelo je s nesanicom” neka to čini promišljeno i sa oprezom.
Ovo zbog toga što je Viktor: ugledni preduzetnik, uzoran muž i otac, nesuđeni preljubnik, začetnik „bruke porodične”, izgnanik iz kuće koju je podigao, nesreća, pijanac, s bolešću bez lijeka....
I Nina: uzorna supruga, srećna majka, ponižena žena, nesrećnica, bijela udovica...
I Tadija: ponos svojega oca, nesuđeni građevinski inženjer, đak i košarkaš generacije, nesreća u dom i u pleme...
I Dunja i šćer i sestra za literaturu, beogradski đak, jedini kamen u temelju porodičnog doma Vladimirović koji nije popustio – i neće...
I gospođa S: žena bez jasnog lica i imena, naglašenih seksualnih atributa, eros koji se sanja i tanatos što vodi u poniženje malo nepodnošljivije od smrti.
Svi oni živjeće na stranicama ove knjige svoje uspone i padove, uzlete i lične tragedije, potpuno neosjetljivi na sud i promišljanja čitalaca ovog djela.
Na kraju, njima se onaj koji u rukama bude imao ovo štivo neće mnogo ni baviti. Neće imati kad. Jer roman „Počelo je s nesanicom” suočava čitaoca sa sobom.
Ovo zbog toga što ovaj roman preciznim potezima, litografski urezuje zapis o vremenu koje je iščašeno u zglobu.
U dobu koje čovjeku ni sreću ni porodični mir (kojem svi težimo) ne obezbjeđuju ni jaki korijeni porodičnog stabla, ni postignuti društveni ugled ni novac koji preliva, ni, naoko, stabilna porodica.... Ništa. Čovjek je sam i ranjiv, osjetljiv na hirove sudbine, kao čamac bez sidra i kormilara, na najprevrtljivijem moru koje se da zamisliti.
Moguće je da bi prisustvo Boga, kojega na ovim stranicama nijesam zapazio, vjere i života kakav preporučuje, stabilizovalo tkivo društvenih zbivanja zabilježenih u romanu.
Ali autor djela, Milan Vujović, očigledno nema namjeru da izmišlja ono čega nema. Istinska vjera u Boga u ovom vremenu nije pravilo, nego ozbiljan izuzetak.
Takvo stanje pogubljenosti društvenog duha Vujović ne skriva ni jednim jedinim redom, kao što ne taji ni onu najsjenovitiju misao. Onu što bi sama izmakla ispod stranice, samo kada bi joj autor dozvolio da to učini.
Ta bespoštedna i nesputana iskrenost je upravo ono što obezbjeđuje slojevitost romana i čini ga djelom koje u čitaocu budi istine kojih nije bio svjestan, a koje mu toliko mogu i lično koristiti.
Kao čitalac djela, a odsad i pasionirani ljubitelj, osjećam obavezu da i osvrt o njemu završim neposredno i otvoreno, onako kako se i ono meni obraćalo.
Pametan čovjek je napisao sjajnu knjigu koja se ne treba, već MORA pročitati. Mislim da od ovoga nijesam mogao jednostavnije ni tačnije.
Mr GORAN BJELANOVIĆ
)){kind=small}
