Na minulom 64. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga jubilej od 10 godina postojanja obilježili su članovi književne grupe „P-70” Ovu književnu grupu čine Vladimir Kecmanović i Marko Krstić iz Beograda, Slobodan Vladušić iz Novog Sada, Nikola Malović iz Herceg Novog i Dejan Stojiljković iz Niša. Povezali su se kao pisci rođeni nakon sedamdesete godine prošlog vijeka, koji su na književnu scenu stupili u vrijeme raspada bivše zemlje i, kako oni često u svojim nastupima govore, gotovo svih mogućih sistema vrijednosti.
Na početke i ciljeve ove književne grupe za „Dan” podsjetio je Nikola Malović.
– Mi, srpski pisci, prije tačno deset godina oformili smo grupu „P-70” - Prozu na putu, novu grupu u srpskoj književnosti. Bilo je to 5. novembra 2009. u SKC-u u Beogradu pročitali smo dobro utemeljeni Manifest.
Kazali smo tada da se najčešći motiv za stvaranje književih grupa kroz istoriju književnosti nalazio u poetičkoj srodnosti. Pisce u našoj grupi ne vezuje čvrsta poetička srodnost i ne nameravamo da je na silu tražimo.
Ratovi devedesetih godina prošlog vijeka su pripadnike srpske književne scene podjelili u neprijateljske tabore, koji međusobno ne komuniciraju ili komuniciraju preko nišana. U takvim uslovima, srpska književnost se našla u rascjepu između trke za dotacijama i trke za čitaocima, pri čemu trka za dotacijama prečesto podrazumijeva povlađivanje različitim političkim snagama, a trka za čitaocima povlađivanje lošem književnom ukusu.
Mi nemamo ništa protiv dotacija, ali nemamo namjeru da u želji da ih dobijemo služimo nijednom političkom konceptu, jer nalazimo da smo u odnosu na bilo koju ideološku mantru superiorni.
Nemamo ništa protiv tržišnog uspeha, ali zbog njega nismo spremni da odstupimo od vlastitog stvaralačkog digniteta. Naš cilj je da pomažući jedni drugima, u pojedinačnim i zajedničkim nastupima osvojimo i reafirmišemo literarnu scenu, kako bismo tržišne kriterijume, upravo kao i kriterijume dotacija, prilagodili sebi, umjesto da se prilagođavamo njima.. To je bio i tekst Manifesta i moto naše grupe „P-70” – kaže Malović.
Sa nekoliko stotina hiljada prodatih primjeraka knjiga, sa nekoliko desetina renomiranih srpskih književnih nagrada koje smo osvojili, sa stotinak izdanja, članovi ove grupe postali su ono što su i obećali - superiorni u odnosu na baš svaku ideološku mantru, kaže Malović.
– U godinama za nama grupa „P-70” jeste otišla dogovorno u medijsku hibernaciju zarad jednog eksperimenta. Pitali smo se, naime, da li će nama nenaklonjeni i stipendijama iz inostranstva obdržavani pisci učiniti bilo šta što bi moglo da uđe u istoriju srpske književnosti. Mi ne mislimo da se to dogodilo. S druges trane, pak, mislimo da smo, sve od sebe dajući, učinili korak napred u srpskoj književnosti. Svjesni smo da Put kojim smo krenuli djeluje kao nemoguća misija, i to nas dodatno motiviše da na njemu istrajemo, napisali smo u Manifestu iz 2009. A, tako mislimo i dalje. Naslušali smo se pitanja da li grupa „P-70” postoji, da li se raspala. Pitajte nas opet za deset godina – zaključio je Nikola Malović. Z.ŠAKOTIĆ

---

Osporavani zbog ideoloških, a ne zbog poetičkih razloga
Tokom minule decenije, grupa „P-70” kojoj je, najvjerovatnije, bila namijenjena sudbina da nikad ne osvoji kolektivnog NIN-a, kaže Malović. Jer je svaki od njih pojedinačno deklasiran je srpski pisac, ističe on.
– Više smo puta prolazili „toplog zeca” oličenog u liku i djelu raznoraznih pisaca i kritičara, novinara i kulturnih radnika, nekakvih mislilaca i filozofa, koji su kao po nekom stranačkom Poslovniku denuncirali jednog po jednog od nas, uz napomenu da su naši romani određeni ideološki, a ne poetički, u kojima i nema književnosti ili ako je i ima onda je to samo određena mjera talenta koji nije sporan, ali jeste upitan čim je krenuo tim pogrešnim putem. Nama takvi napadi nisu bili potrebni da kao jedina književna grupa u savremenoj srpskoj književnosti steknemo kolektivno ime.