Srpska književnica Ljiljana Habjanović Đurović već po tradiciji dočekivala je od ranog jutra pa do kasne večeri svoje čitaoce iz Srbije, regiona, ali i dijaspore na štandu IP „Globosino Aleksandrija” na 64. Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu. Povodom velikog jubileja, 800 godina autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve, naša sagovornica je objavila knjigu besjeda „Na putu ka Gori”, koja je upakovana zajedno sa još četiri njena romana.
Besjede u knjizi „Na putu ka Gori” svjedoče o dosljednosti u stavovima, mada su izrečene u jednom dugom periodu i u vremenu velikih promjena...
– Čovjek može da mijenja mišljenje na osnovu novih saznanja, novog razumijevanja ljudi i svijeta, koje je posljedica njegovog obrazovnog, duhovnog i emocionalnog uzrastanja. Može da mijenja ukus i modni stil, što često bude posljedica naraslih materijalnih mogućnosti. Ali, čast, dostojanstvo, poštenje, pravdoljubivost, patriotizam, slobodoljublje u najširem smislu, to su neke bazične vrijednosti i one se ne mogu mijenjati. Ne mogu se relativizovati. One uvijek imaju isto značenje. I svaki pokušaj relativizacije, prevrednovanja, odstupanje od njih, posljedica je neke ozbiljne promjene u čovjeku, i to promjene štetne po njegovu dušu.
U novo djelo ste uvrstili i „Pismo bez odgovora” koje ste za vrijeme bombardovanja uputili književnici Eriki Džong. Kako pamtite te dane od prije dvadeset godina? Kako ste odlučili da napišete to pismo?
– Te dane pamtim najprije po nedužnim i tragičnim žrtvama koje su nemilosrdni i silni proglasili za kolateralnu štetu. I po hrabrosti, solidarnosti i duhovnoj snazi našeg naroda. Pamtim jedan koncert klasične muzike. Negdje sam pročitala da su tokom njemačke opsade Lenjingrada (kada je 100.000 civila umrlo od gladi) ljudi organizovali koncerte klasične muzike. Zlu su se suprotstavljali ljepotom, duhom, čarolijom umjetnosti. Ugledajući se na njih, drugog ili trećeg dana bombardovanja (dan prije nego što su počeli koncerti na trgovima), organizovala sam koncert klasične muzike u atrijumu Narodnog muzeja, uz podršku direktorke Bojane Borić Brešković. Pozivu za učešće odazvali su se mnogi divni i poznati umjetnici, ali i nekoliko članova Filharmonije mladih „Borislav Pašćan”. Pred početak koncerta majka jednog od mladih muzičara prišla mi je i pitala da li je dječak koji stoji na ulazu i dijeli programe moj sin. Kada sam potvrdila, začudila se: „Mislila sam da ste ga negdje sklonili”, rekla je. „Ja ne bih mogla sve vas da molim da dovedete svoju djecu, da sam svog sina sklonila”, odgovorila sam. Pogledale smo se, i objema su oči bile pune suze. Taj susret dvije uplašene, ali časne majke bio je za mene jedan od najdirljivijih trenutaka u tih 78 strašnih dana.
Pamtim i jedan kasni večernji poziv Alena Kapona, prevodioca knjiga svih značajnijih srpskih pisaca na francuski. Rekao mi je da on uporno pokušava da u Francuskoj govori u prilog Jugoslaviji. To mi je dalo ideju da naši naučnici i umjetnici pišu naučnicima i umjetnicima u svijetu i zamole ih da pomognu da se u toj pomami propagandne laži čuje i poneka riječ istine. Ja sam odabrala da pišem Eriki Džong. Pismo sam javno pročitala na konferenciji za novinare koju je organizovao izdavač i njenih i mojih knjiga, Miličko Mijović. Pozvala sam je da pokaže solidarnost sa svojim čitaocima. To vrlo emotivno pismo prevedeno je na engleski jezik i poslato joj preko njenog književnog agenta. Nikada nije odgovorila. I ni jednom jedinom riječju ili gestom, nije podržala svoje čitaoce. Nekoliko godina kasnije, tačnije 2007, Erika Džong došla je u Beograd. Mada i dalje čitam njene knjige, nisam otišla na književno veče. Jednostavno, nisam mogla.
Jedno od Vaših promišljanja posvećeno je jeziku i pismu. Poznato je da ste nepokolebljivi u borbi za očuvanje ljepote srpskog jezika i ćirilice.
– Moj stav o očuvanju jezika i pisma, ali i tradicije i vjere, staje u naslov jednog od zapisa u knjizi: „Poštovati tuđe, ali čuvati svoje”. I ja se trudim da postupam u skladu sa tim uvjerenjem i kao pisac, i kao izdavač, ali i kada sam u prilici da predstavljam svoje knjige u inostranstvu, strancima. I moji pokloni uvaženim domaćinima svjedoče o našoj kulturi. Recimo, monsinjoru Vićencu Palji, izabranom kirografu pape Franje, koji je govorio na jednoj od mojih književnih večeri u Rimu, poklonila sam ćirilično pismo u duborezu. Ali, moj doprinos je doprinos pojedinca. Za očuvanje jezika i pisma potreban je dogovor i napor cijelog društva. Svih uglednih javnih ličnosti i urednika u medijima. Svih prosvjetnih radnika. Potrebno je u ljudima razvijati svijest o značaju jezika i pisma, u skladu sa riječima Svetog Simeona Mirotočivog da „onaj koji svoje zamjenjuje tuđim, ne zadobija tuđe već gubi svoje”.
Knjiga „Na putu ka Gori” završava se besjedom koju ste izgovorili kada ste dobili nagradu „Belovodska rozeta”. Šta za Vas predstavlja ovo priznanje?
– „Belovodska rozeta” je svakako jedno od najuglednijih priznanja u Srbiji. O tome svjedoči pažljiv izbor dosadašnjih dobitnika. Ali, za mene je ona mnogo više od počasti mom stvaralaštvu. Od pohvale djelu. Za mene ovaj kameni cvijet ima prevashodni značaj kao simbol nekih važnih mjesta, sjećanja i pojmova. I kao simbol moje duhovne povezanosti sa čuvarima svetosavskog i kosovskog zavjeta. Simbol pripadnosti onima koji znaju da je „zemaljsko za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka”. Zbog tog simboličkog značenja, usuđujem se da vjerujem da nije slučajno što sam „Belovodsku rozetu” dobila baš ove godine, kada proslavljamo osam vjekova samostalnosti naše Crkve.
M.Milosavljević

---

Najdraže nagrade dobila od čitalaca i Crkve
Tokom bombardovanja, 6. aprila 1999. uručena mi je Nagrada Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu. Tada sam prvi put javno govorila, i tim obraćanjem pod naslovom „Duh naroda”, počinje i knjiga „Na putu ka Gori”. Novčani dio nagrade poklonila sam Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Prištini, kao simbol moje nade da će na Kosovu i Metohiji biti knjiga na srpskom jeziku. I njihovih čitalaca. Najdražih nagrada imam nekoliko: Orden Svetog Save, koji sam dobila na predlog patrijarha Pavla i Orden Despota Stefana koji sam dobila na predlog patrijarha Irineja. Četiri nagrade za najčitaniju knjigu u bibliotekama Srbije. Vidovdanska nagrada grada Kruševca (ja sam jedina žena dobitnik). Belovodska rozeta. Najljepšim obraćanjima smatram dva kazivanja na svečanim akademijama: jedno je o Kosovskom zavjetu, izrečeno u Beču 2009. i drugo o Svetosavlju izrečeno u Beogradu 2019. godine – kaže Ljiljana Habjanović Đurović.