U djelu reditelja i scenariste Vlatka Gilića isprepletane su scene ljubavi, nade i beznađa, postavljena pitanja koja su podsticaj za misao o životu, ali i o smrti kao ishodištu, kazao je akademik Pavle Pejović govoreći o reditelju Vlatku Giliću, rođenom Podgoričaninu, otvarajući tribinu u CANU posvećenu njegovom životu i djelu.

Gilić nije prisustvovao predavanju, baš kao što ni prije dvije godine nije doputovao u Podgoricu na uručenje nagrade koju mu je dodijelila Crnogorska kinoteka. Riječ je o stavu slavnog reditelja da ne učestvuje u javnom životu Crne Gore i Srbije zbog činjenice da mu već tri decenije nije omogućeno da snima.

– On nije danas ovdje s nama iz uvjerenja, jer, kako kaže, reditelj koji ne snima filmove ne treba da se pojavljuje. To je njegov odgovor javnosti, nekad jugoslovenskoj, sada crnogorskoj i srpskoj, na činjenicu da mu nije dozvoljeno da snima već 30 godina – objasnio je reditelj Branko Baletić.

– Gilić je uvrijeđen na Crnu Goru jer je ovdje pokušao nešto da plasira, ali mu na kraju nije dozvoljeno. On je zaslužio da ga ova sredina pozove i da mu ponudi da snima, ali to se nije dogodilo – kazao je Baletić.

On je poslije projekcije Gilićevih kratkih dokumentarnih filmova „Dan više”, „Ljubav” (najbolji dokumentarni film u istoriji jugoslovenske kinematografije) i „Zategni dele”, vidno potresen (po sopstvenom priznanju svaki put kad gleda Gilićeve filmove) nabrojao neke od nagrada koje je slavni dokumentarista dobio za svoj rad i podsjetio da je američki En-Bi-Si Gilića uvrstio na listu 50 najznačajnijih reditelja u istoriji svjetske kinematografije, na kojoj su i Čaplin, Hičkok, Ford, Bergman, Kurosava, Kjubrik, Tarkovski, Roselini...

On je podsjetio da je Gilić poslednji film snimio 1982. u vrijeme kad je „počelo uspostavljanje novog vrijednosnog sistema u kojem on nije imao šta da traži”.

– Gilić je zapravo svojim filmovima najavljivao ono što će doći. I u tome je bio problem. On je teško dolazio do projekata, i kao izuzetno osjetljiv čovjek on se povukao, i doskora se bavio pedagoškim radom. Tragična je to sudbina autora čiji su filmovi deponovani u MOMA muzeju u posebnim kapsulama u kojima se čuvaju najveća umjetnička dostignuća čovječanstva – kazao je on.

On je pozvao nadležne da više ulože u kinematografiju i njegovanje umjetničkog podmlatka, da bi se, kako je rekao, u budućnosti izbjeglo da se „neki budući Živko Nikolić, Papić i Gilić ne snalaze u Beogradu ili Zagrebu”.

Gilićevi filmovi spadaju u kreativni vrhunac jugoslovenske kinematografije, kazao je direktor Crnogorske kinoteke Andro Martinović, a cjelokupan Gilićev opus potvrđuje da film nije samo jezik već i konkretni univerzum koji stvaralac konstituiše u funkciji nekog značenja”.

– Prevladavajući hijatus između dokumentarnog i fikcionalnog je stvorio niz osobenih eseja. Kad god pogledamo ove filmove uvijek se pitamo kako je uspio da dostigne ono iznad stvarnosti – rekao je, između ostalog, Martinović naglašavajući da „je svaki kadar u Gilićevim filmovima gotovo slika, koja prethodi osjećanjima koje njegovi filmovi bude”.

Na tribini posvećenoj stvaralaštvu Vlatka Gilića osim članova CANU i ponekog arhitekte, izostali su baš oni koji je trebalo da prisustvuju ovom događaju: studenti i profesori Fakulteta dramskih umjetnosti, ali i svi kojima je umjetnost životni i profesionalni izbor.

S.Ć.

---