Kotorske mostove, ovjekovječene crtežima olovkom, autora Veljka Mihajlovića, akademskog slikarfa iz Beograda, ljubitelji likovne umjetnosti imaju priliku da pogledaju u postavci u Galeriji solidarnosti u Starom gradu. Ovo je umjetnikov dar jubilarnoj proslavi SPD „Jedinstvo 1839” u Kotoru, čiji su članovi hora pjesmom i zdravicom uveličali otvaranje izložbe. Ovo je njegova 207. samostalna izložba, a čak jedanaesta u Kotoru. Izložbom „Kotorska priča” je 2017. godine predstavio kotorske prozore i škure, a ciklusom „Kotorski mostovi” iznenadio je i mještane, jer te mostove do sada niko nije oslikao kao tematsku cjelinu.
– Izložba sadrži 30 crteža onih mostova koje sam ja pronašao u Kotoru, a vidim da su ljudi iznenađeni, nisu ni znali da ima toliko mostova. Crtao sam ih prije dvije godiine, prošle godine nisam dolazio ovdje i evo sad je prilika da to pokažem povodom 180 godina rada SPD „Jedinstvo”. Mi se godinama pratimo, ja sam počasni član tog Društva i ovo je moj mali poklon „Jedinstvu”. Ovo je moj odnos prema gradu Kotoru i ljudima koji u njemu žive, a koji su meni jako dragi, kaže Mihajlović za „Dan”. Objašnjava da je uradio veliku kolekciju mostova iz cijelog svijeta, gdje god je boravio mao duže, crtao je mostove – nema grada u Evropi u kome nije crtao mostove, te je bilo prirodno „da napravi” i kolekciju kotorskih mostova, kad ih već ima. Ove godine imao je veliku izložbu „Tesla” u Akademiji nauka, jako dugo ju je spremao, istraživao, skoro deset godina proučavao i to je za njega bio veliki izazov i „ozbiljan zalogaj”.
U svom kratkom eseju pisac Goran Petrović je otvarajući izložbu opisao svoj „kišni susret” sa umjetnikom i njegovo oduševljenje kotorskim mostovima, dok je u zanosu opisivao uglove iz kojih je hvatao skice za crteže mostova.
– Duge linije izvedene olovkom – a most se ne može nacrtati bez dugih položenih linija - pružale su se tamo i ovamo, vodile su me od groblja ka pijaci, pa nazad, od tunela ka obali preko Gurdića, ispod drveta sa mahunama rogača prema ovim ili onim vratima Starog grada, čak i kroz jednu kućicu koju je neko izradio sred mosta... Uspravnim linijama Velja je uzvisio gornji grad, palate, crkve Svete Ozane, Svetog Luke i Svetog Nikole, zvonike, palme i čemprese, jarbole brodica, orijaški bok broda – hotela, na jedan dan oholo ukotvljenog u zalivu koji pamti doba lednika, Kotor se pomaljao u tom presjeku horizontala i vertikala, zemnih i nebeskih crta. Bjelina papira na kojem su ove linije izvučene olovkom podsjetila me je na bjelinu kamena utitralog od sunca, ovog koji je, grad gradeći, složila ljudska ruka i onog kamena koji je svet, stvarajući po brdima iznad Kotora rasporedila Božija volja, nadahnuto je govorio Petrović.
M.D.Popović

---

Kao ptice raširenih krila
Podsjetivši na ćuprije Iva Andrića, istoričarka umjetnosti Aleksandra Simeunović je istakla da „izgraditi jedan most znači pružiti ruku prijateljstva i spojiti ono što priroda sama nije mogla”, te da „mostovi ruše sve prepreke i brišu sve granice”.
– Neki od mostova, kao ptice raširenih krila, već vjekovima ponosno stoje između dvije obale rijeka i preko svojih snažnih leđa spajaju ljude s dvije obale sa tendencijom da te veze ostanu neraskidive jer most, za razliku od drugih građevina, mora imati drugu obalu da bi ispunio svrhu svog postojanja, istakla je Simeunović.
U ime domaćina OJU „Muzeji” Kotor, prisutne je pozdravila kustoskinja Jelena Radonjić.